Danas na tržištu postoje mnoge knjige koje govore o skrivenoj moći ljudskog uma, koje nude misteriozni ključ uspjeha ili tajne metode kontrole uma. Iako tajna i misterija obično imaju neodoljivu moć, mi ćemo se te neodoljive moći ovdje odreći i objasniti kako se proces sanjarenja ili stvaranja predodžbi može staviti pod kontrolu s ciljem postizanja neke promjene koju u našem životu želimo ostvariti.

Što je to predodžba?

Predodžba - mentalna slika nečega što trenutno nije prisutno.

Ako vas sad upitamo koliko prozora ima vaša kuća vi ćete vjerojatno zamisliti kuću (stvoriti njezinu predodžbu) i pokušati prebrojati prozore. Na sličan način možete sebi predočiti osobu koju poznate, svoju sobu, ured ili omiljeni kafić.

Naše predodžbe i fantazije možemo koristiti kako bismo savladali strahove, depresiju, ljutnju, osjećaj manje vrijednosti i mnoge druge negativne emocije. Na isti način možemo se osloboditi loših navika, postati kreativniji, uspješniji i zadovoljniji. Potrebno je samo usvojiti neke tehnike i - vježbati.

Različite predodžbe izazivaju različite osjećaje i različite misli, koji onda i različito djeluju na naše ponašanje. Stoga nije svejedno na koji način sebe zamišljamo.

Upoznala sam dva mlada invalida koji se nisu mogli kretati bez invalidskih kolica. Obojica su prije nekoliko mjeseci doživjeli prometnu nesreću prije koje su bili dosta uspješni sportaši. Jedan od mladića bio je izrazito depresivan i njegovi roditelji brinuli su se da bi mogao počiniti samoubojstvo. Za razliku od njega, drugi je bio optimističan i raspoložen. Zbog čega su oni na sličnu situaciju reagirali na tako različit način?

Razgovor je pokazao da je uzrok u načinu kako vide sebe. Prvi mladić usmjerio se na ono što je izgubio, na ono što nema, na sve ono što je mogao postići a nesreća mu je oduzela. Drugi se usmjerio ne na ono što je izgubio, nego na ono što još uvijek ima. Izjavio je kako ga je sport naučio natjecateljskom duhu i kako se i dalje kani natjecati - ali sad u šahu, bridžu i sličnim aktivnostima koje se mogu izvoditi sjedeći. Vjerovao je kako će i u tomu biti uspješan i jednog dana pobjeđivati na turnirima.

Dakle, jedan mladić vidio je sebe kao osobu čiji život je završen i koja se više nema čemu nadati. Drugi je sebe vidio kao osobu koja ima pozitivnih osobina i koja u životu može još mnogo postići. Različite predodžbe o sebi izazvale su različite misli i osjećaje a time i različito ponašanje.

Mnogi ljudi misle kako im vizualizacije ne mogu biti od koristi jer imaju vrlo lošu sposobnost predočavanja. Zaista je točno da se ljudi po ovoj sposobnosti u velikoj mjeri razlikuju. Predodžbe nekih ljudi su toliko jasne, da ih je teško razlikovati od stvarnoga događaja.

Sposobnost iz đačkih snova 

Žive i detaljne predodžbe - predodžbe identične opažanju, nazivaju se ejdetičkim predodžbama, a ljudi koji ih imaju - ejdetičarima. Naziv (eidet = identičan) potječe od psihologa Jaenscha koji je to prvi istraživao. Zapravo su češće djeca ta koja imaju ejdetičke predodžbe. Prema nekim podacima (navodi Pečjak) čak je pedeset posto djece ejdetičara. Među odraslima ih ima tek nekih pet posto i to najviše među likovnim umjetnicima. Međutim, istraživanja na stanovništvu u Africi pokazuju da sposobnost ejdetičkog predočavanja tamo ima preko pedeset posto odraslog stanovništva! Čini se da civilizacija i apstraktno učenje utječu na kržljanje ove sposobnosti...

Đaci prije izgube tu sposobnost nego što shvate da ju imaju, a kad za nju čuju - na nastavi psihologije, već je prekasno da bi ju povratili i koristili na željen način: pri ispitivanju znanja. Pogledaš stranicu u knjizi, zatvoriš knjigu, predočiš si stranicu i lijepo ju pročitaš! Jako zgodno. A kako biste vi koristili ovu sposobnost, ako niste đak? 

Drugi ljudi mogu također stvoriti jasne mentalne slike, ali ne tako savršene. Nekima uspijeva zamisliti stvari vrlo nejasno i mutno.

Ako još niste dokučili pravi smisao ove jako korisne osobine - koja se dakle, i nažalost, s dobi gubi - opisat ćemo vam jedno od tipičnih istraživanja kakva je, nakon Jaenscha, provodio Allport.

Jedanaestgodišnjoj djeci dao bi da četrdeset i pet sekundi gledaju neke slike iz slikovnica, pune detalja. Onda bi slike maknuo, a djeca bi ih trebala opisati. Mnoga su to činila tako precizno, kao da još uvijek gledaju u sliku: koliko je gumbi na kaputu neke osobe sa slike, koliko je dlaka u brku nacrtanog mačka, čak su i sricali (i unaprijed i unatrag) njemački natpis Gartenwirtschaft koji je bio na jednoj slici, iako njemački nisu znali itd.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: