Iskustva jedne tridesetogodišnjakinje s napadajima panike

Iskustva jedne tridesetogodišnjakinje s napadajima panike

Iskustva jedne tridesetogodišnjakinje s napadajima panike
  • Objavljeno: Srijeda, 24.05.2017.
  • Broj pregleda: 30.278
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Kategorija: Psihologija

U nastavku pročitajte kako izgleda anksioznost i neki od njezinih oblika, poput tjeskobe i paničnih napadaja, iz iskustva jedne tridesetogodišnjakinje.

„Iako nisam stručnjak, jako dobro znam prepoznati simptome anksioznosti. Najviše problema sam imala sa napadajima panike i osjećajem tjeskobe. Zapravo, najviše me mučilo stalno iščekivanje oko toga kada će me ponovo ščepati panika. Gotovo je nemoguće opisati i prepričati ovo iskustvo nekome tko to nije osobno proživio.

Kada se osvrnem na djetinjstvo, od kuda obično počinju svi naši problemi, ono je bilo zaista sjajno! Da vas ne zamaram sa svojim idealnim djetinjstvom i ljudima koji su me okruživali, prelazim na bitno. Danas, kada pogledam u prošlost, moglo se naslutiti da se sprema nešto gadno. S obzirom da sam vesela, dosta glasna i često burno i nepromišljeno reagiram (takav mi je horoskop), sve pokazatelje sam ignorirala i smatrala ih karakteristikama vlastite osobnosti. Prvi put sam shvatila da patim od anksioznosti kada mi je i dijagnosticirana. Prvog napadaja panike se sjećam kao da je bio jučer, a dogodio se prije otprilike 6 godina. Zanimljivo je kako i danas mogu osjetiti onu jezu, strah, bespomoćnost, snažne otkucaje srca i hladan znoj koji me tada oblio. Odmah me obuzme nelagoda.

Istražite 4 tajne koje se kriju iza anksioznosti!

Prvi svjesni napadaj panike sam doživjela u nekoj žurbi. Bila je frka i panika (ha ha, panika) oko spremanja i sređivanja za prijateljičin rođendan. Bila sam u centru grada i obavljala kupovinu, kada sam shvatila da neću stići na vrijeme i da je bolje da kući pođem taksijem. Na putu do taksi stajališta, primijetila sam da je vani dosta sparno i nekako ljepljivo. Nema baš zraka, pomislila sam. Uf, mora da je tlak zraka pao jer mi se malo vrti. Opa, evo i hladan znoj me oblio. Ne osjećam se najbolje. Možda da stanem i pozovem taksi na adresu. Ok, to ću napraviti. Čekam ga. Zašto mu tako dugo treba? Treba li mu inače toliko dugo? Zašto ga nema baš sada kada se ne osjećam najbolje? Ok, noge mi se tresu. Muti mi se vid. Past ću u nesvijest. Zlo mi je. Puls mi je na 1000 otkucaja. Barem se tako osjećam. Gdje je taj glupi taksi? Možda je pogriješio adresu! Idem ponovo zvati centralu. Ajme kako mi se ruke tresu, jedva biram broj! Srce će mi iskočiti iz grla. Stvarno je gadna ova južina, a i nisam baš jela danas. Možda sam meteoropat. Što ako neću moći ići na rođendan? Zdravlje je ipak na prvom mjestu. Ok, vidim taksi, nadam se da je moj jer ako nije bacit ću se pod njega i morat će stati i utrpati me unutra. Dobro je, moj je. Sjedam u taksi i odjednom mi je puno bolje. Još se malo tresem ali zapričala sam se s taksistom i osjećam samo iscrpljenost. Dolazim doma, pojedem na brzinu, spremim se i odem na rođendan. Izgleda da je ipak južina na mene utjecala, a vjerojatno mi je pao i šećer.

Sunčana je i topla proljetna nedjelja. Sjedam u restoran s prijateljima i potpuno sam opuštena. Odjednom, osjećam neki lagani pritisak u prsima i postajem svjesna plitkog disanja. Čitam jelovnik i biram jelo. Hladan znoj izbija mi na čelo. Uf, malo mi se vrti. Popit ću vode. Ne pomaže. Nije mi dobro i jedino što želim je otići doma u krevet i sklupčati se. Što mi se događa? Prisjetim se incidenta koji se dogodio prije par mjeseci. Konobar nosi predjelo, a ja se polako gubim. Ne mogu više sudjelovati u konverzaciji s prijateljima i fokusirana sam samo na svoje fizičke simptome poput lupanja srca, otežanog disanja, pretjeranog znojenja, ruke mi se tresu i imam osjećaj kao da ne postojim. Kao da propadam. Hvatam mobitel, pa čašu, pa tanjur, kopam po torbi, samo da sama sebi dokažem da sam još tu i da sam prisutna. Moram osjetiti nešto opipljivo. U jednom trenutku ustajem i obznanjujem da moram otići. Naravno da nikome ništa nije jasno i svi me gledaju s podsmijehom na licu. Dobro ljudi, kako ne razumijete da mi nije dobro i pustite me na miru da odem kući! To je sve što im želim reći! Ispričam se i odlazim u auto. Obuzme me nemoć i osjećaj srama i jada. Zatvaram vrata i briznem u plač popraćen jecajima. Kakve su ovo emocije? Što me spopalo? Zašto se tako osjećam? Što se događa sa mnom? Jesam li bolesna? Ta i još mnoga druga pitanja su me opsjedala dok sam rukama prekrivala lice u suzama, naslonjena na volan. Odjednom sam se smirila jer sam nekako znala da nije posrijedi ništa nerješivo. Sada sam dobro. Možda sam samo trebala ispušni ventil? Iako nisam jedna od onih osoba koja nerado pokazuje emocije, možda mi je ipak ovo, iz nekog nepoznatog razloga, trebalo. Sada se nekako dobro osjećam i smireno se odvezem kući. Nikome ništa ne govorim i ne objašnjavam. Tako je najbolje. Pokušat ću zaboraviti.

Neurolozi tvrde da slušanje ovih pjesama može smanjiti anksioznost za 65%!

Ovakve situacije su se počele događati sve češće i čak nekoliko puta dnevno. Najsigurnije sam se osjećala doma. Tada se pojavio i strah od pojave napadaja panike. Više sam se bojala tog straha nego samog napadaja. Bojala sam se straha od straha od napadaja panike. O, da. Sada sam već upućena u to što me muči i znam što mi je. Google je čudo. Ali i nužno zlo, jer sam tamo naišla na svakakve gluposti koje su mi samo intenzivirale misli. Sada kada znam što je, ne mogu prestati razmišljati o svojoj anksioznosti i to počinje utjecati na kvalitetu života. Ne usudim se otići na kavu s prijateljima, u dućan iza ugla, prijeći cestu, pogotovo ako moram čekati zeleno na semaforu, bojim se odlaziti na sastanke, ne volim više odlaziti na bilo kakva javna mjesta, pogotovo bez pratnje. Najveći problem mi stvaraju gužve i dugački redovi. Svaki puta kada zamislim takvu situaciju, srce mi se zaleti s nekoliko snažnih otkucaja. Došla sam u situaciju gdje mi je izazov bio izaći iz kuće i baciti smeće u kontejner ispred ulaza. No, nije mi odgovarao ni boravak u zatvorenom. Nisam željela biti u stanu jer volim provoditi vrijeme na zraku i u pokretu. Sada mi je sve to bilo uskraćeno. Mislim da me zbog svega počela loviti lagana depresija. Znala sam da se moram trgnuti. Također sam znala da je to sve u mojoj glavi i da mi zaista treba stručna pomoć jer više nisam imala snage boriti se sama sa sobom.

Prvo što mi je psihoterapeut savjetovao je da prestanem čitati tuđa iskustva i simptome na internetu i da prestanem pričati o tome. Došla sam u fazu u kojoj sam svima ispričala što me muči, iako sam znala da me nitko ne može razumjeti. Nekako mi je bilo lakše kada se nisam morala skrivati. Iako sam željela izbjeći lijekove, ipak su mi u nekim situacijama pomogli neki lakši lijekovi za smirenje. Često ih nisam ni uzela, nego mi je bilo dovoljno da znam da ih imam uz sebe. Bili su mi kao neka sigurnost. I voda. Obavezno sam pored sebe morala imati vodu. Nakon samo nekoliko terapija, osjetila sam neopisivo olakšanje i simptomi su se polako počeli povlačiti. Na terapije sam prestala dolaziti, iako znam da uvijek postoji mogućnost da će se napadaji vratiti i na to sam spremna. Neću dopustiti da me povuku sa sobom. Danas sam jača od toga. Sada je prošlo gotovo godinu dana od zadnjeg pravog napadaja. Možda i više! Ne znam, jer ne razmišljam o tome. Još uvijek sa sobom nosim vodu i tabletu za smirenje, iako je već stara i ofucana. Ponekad se još uvijek borim sa svojim demonima, ali u blažem obliku. Odlazim na satove joge i svakodnevno se bavim fizičkom aktivnošću. Ne mogu vam opisati koliko sport u ovome pomaže. Jednostavno sam prebacila fokus na druge stvari u životu. Ako osjetim tjeskobu ili ako se pojave negativne misli, krenem razmišljati o nečemu što me veseli. To može biti zaista bilo što.

Isprobajte ovih sedam eteričnih ulja koja se bore protiv anksioznosti!

I danas osjećam lagani strah od paničnih napadaja ali sam ih naučila kontrolirati. Teško se u potpunosti oduprijeti onoj jezi koju sam proživjela i vjerujem da će zauvijek u meni ostati mali trag i strah. No, to me ne brine jer znam da danas time mogu upravljati. I dalje ne volim odlaziti na sastanke i ići daleko pješice od kuće ili posla jer osjećam nelagodu. Ali odem. Moram. Napravim sve kako bi mi bilo što ugodnije. Na kraju se lupim dlanom o čelo i nasmijem se sama sebi kako sam bila blesava i brinula se oko gluposti.“

Ako se borite s anksioznošću, ne sramite se potražiti stručnu pomoć. Zato i postoje brojni psihijatri i psihoterapeuti. Uz stručnu pomoć i fizičku aktivnost, lakše ćete srediti vlastiti život i stvari će same od sebe krenuti na bolje. To nije samo još jedna floskula. To je zaista tako! Bolje ćete se osjećati čim znate da ste nešto poduzeli. Važno je znati da je za sve u životu potrebna volja, upornost i vjera u sebe. Tek tada počinje prava borba u kojoj ste uvijek vi pobjednik!

Najnovije

Najčitanije