Psihologija svjedočenja

Pitate li djecu koliko često peru zube, dobit ćete određeni odgovor. Međutim, održite li im predavanje o potrebi pranja zubi, a tek onda ih isto pitate - dobit ćete veći broj. Sjećanje će, posve iskreno, biti drugačije. Srećom, ovakva iskrivljavanja nemaju širih posljedica, koga je briga koliko puta netko pere zube; neka ih pere koliko hoće. Problemi, međutim, mogu nastati na sudu. (Ne u vezi s pranjem zuba.)

Loftusica i Palmer prikazali su studentima film o nekoj prometnoj nesreći, a potom su im postavili neka pitanja vezana uz ono što su vidjeli. Oni koje su pitali: Kojom su brzinom išli automobili prije nego li su se razbili davali su veće brojke od onih koji su pitani Kojom su brzinom išli automobili prije nego li su se sudarili. Tjedan dana kasnije sve su ih pitali da li se sjećaju da su na filmu vidjeli i neku razbijenu čašu. Iako na filmu zapravo nije bilo razbijene čaše, oni koji su prethodno dobili pitanje u kojima se spominjalo razbijanje auta, dvostruko su se češće sjetili razbijene čaše na filmu nego oni drugi. Ovo se, dakako, može debelo zloupotrijebiti. Naime, ne samo da je osobi sa strane teško razlikovati govori li netko o svojim stvarnim sjećanjima ili su mu ta sjećanja sugerirana - npr. načinom postavljanja pitanja, ili - kao što ćemo malo kasnije vidjeti - podacima od strane autoriteta, nego ni sama osoba nije svjesna da je tako manipulirana. (Ovdje sad ne govorimo o namjernom laganju.) 

Loftus (Elizabeth) je, sad s nekim tko se zove Green (ne znamo kojeg je spola), prikazala svojim ispitanicima film na kojem se vidjelo kako neki čovjek parkira svoj auto, ulazi potom u trgovinu, kupuje neke namirnice, vraća se do auta i ondje nalazi mladića koji je očito imao namjeru provaliti mu u auto. Oni se nekoliko trenutaka prepiru, a potom mladić pobjegne. Nakon što su pogledali film, ispitanici su dobili neki drugi posao - bez veze s filmom - koji su obavljali dvadeset minuta. Onda su im dali, na komadu papira opisan sadržaj filma i rekli kako je to napisao profesor koji je vidio isti film. Jedna je grupa ispitanika dobila posve točan opis (u eksperimentu se takva grupa zove kontrolna), a druga ili tzv. eksperimentalna grupa dobila je opis koji je u jednom detalju bio pogrešan: kod nekih je pisalo kako mladić ima valovitu kosu (mada se na filmu jasno vidjelo kako mu je kosa ravna), kod nekih kako ima tanke brkove (nije uopće imao brkove), a kod nekih da ima pokvarene zube (na filmu se vidjelo da ima baš lijepe zube). Onda su opet sve ispitanike 45 minuta zaposlili nekakvim bezveznim poslom, poslije čega su od njih tražili da sada oni sami točno opišu ono što su vidjeli na filmu. Izričito su im napomenuli neka se u tom opisu oslone samo na ono čega se sami mogu sjetiti, a nikako ne na ono što su pročitali u profesorovom opisu. Usprkos takvoj uputi, trećina njih je u svoje opise uključila pogrešni "profesorov" detalj - vjerujući zapravo kako je to nešto što su i sami vidjeli.

Ideju za ovo istraživanje Elizabeth Loftus je dobila nakon jednoga stvarnog slučaja koji se prije toga dogodio u Wilmingtonu.

Netko je obavijestio tamošnju policiju da rimokatolički svećenik, otac Bernard Pagano jako sliči crtežu naoružana pljačkaša koji je (pljačkaš) već duže vrijeme operirao tim krajem. Nemojte sad pomisliti kako je to zapravo bilo zato jer tamo ne vole rimokatoličke svećenike. Baš naprotiv, pljačkaša su opisivali kao nevjerojatno pristojnog i uglađenog, pa se optuživanje svećenika  taman dobro uklopilo u tu sliku finoće. Sedam svjedoka identificiralo je potom Pagana kao pljačkaša! Sudski proces bio je već gotovo okončan, kad se javio Roland Clauser, pravi pljačkaš - gentleman. Ne samo što je znao detalje slučajeva koje je mogao znati jedino pravi počinitelj, nego se, eto, pokazalo kako su ga s pravom opisivali kao pristojnog (čudo da Amerikanci već nisu o tomu snimili film ili barem TV seriju.) Clauser i Pagano fizički uopće nisu slični jedan drugomu! (Pagano je npr. gotovo potpuno ćelav i ima oblo lice, a Clauser je malo trokutast - vidjele smo fotografije.) Kako to onda da je čak sedam ljudi u Paganu prepoznalo pljačkaša? Policija im je rekla kako indicije govore da je pljačkaš - svećenik. A onda su vidjeli Pagana sa - svećeničkim ovratnikom. I izveli logičan zaključak. Logično.

Čitate li tekst, ili vidite tek riječi: nepromišljenost, opasnost, ludost kasniju ćete scenu u kojoj vidite padobrance interpretirati drugačije nego ako su riječi koje ste prije vidjeli bile: sloboda, avantura, uživanje..       

Komisija s lordom Devlinom na čelu objavila je 1976. godine Izvještaj o vjerodostojnosti svjedočenja i identifikacijskim redovima (to je ono kad više ljudi, među kojima je i osumnjičeni,  stane u red, a svjedok, zaklonjen jednosmjernim zrcalom, treba pokazati onoga kojeg misli da je vidio na mjestu zločina). Dakle, Izvještaj je prilično potprašio i javnost i stručne krugove. Samo u 1973. godini u Engleskoj i Welsu je održano 2000 identifikacija osumnjičenih onako kako je to gore opisano. U 45% slučajeva očevici su uprli prstom na neku od osoba u redu, te je  82% njih i osuđeno. Najgore je to što je u 347 sudskih procesa takvo svjedočenje bilo jedini dokaz protiv osumnjičenog, a u 74% slučajeva osoba je bila i osuđena. (Podatak o ovom izvještaju je u radu Baddaleya, no citirao ga je Zarevski u svojoj knjizi Psihologija učenja i pamćenja, pa smo mi to tamo pročitale.)

Alzheimerova bolest

Drastičan primjer oštećenja pamćenja susreće se kod Alzheimerove bolesti - progresivnog mentalnog propadanja. Iako postoje slučajevi obolijevanja osoba mlađih od 65 godina, to je ipak bolest onih starijih. Prema američkim statistikama od nje boluje dvadeset do trideset posto ljudi starijih od osamdeset godina. Budući da se ljudski vijek produžuje, procjenjuje se da će do godine 2000. oko deset posto ljudi starijih od šezdeset i pet godina biti zahvaćeno ovom bolesti.

Tzv. bazalna jezgra, koja se nalazi u moždanom deblu proizvodi acetilholin - tvar prijeko potrebnu za prijenos impulsa s jedne moždane stanice na drugu. Autopsija ljudi koji su imali Alzheimerovu bolest pokazuje velika oštećenja upravo te bazalne jezgre. Kako je za pamćenje i za dosjećanje jako važna dobra komunikacija među stanicama, nema li dovoljno tvari koja tu komunikaciju omogućuje, pamćenje je teško. I to teže za događaje (tzv. epizodičko pamćenje), nego za podatke (tzv. semantičko pamćenje). I sve teže kako bolest napreduje. Paralelno s gubitkom pamćenja urušava se cijela ličnost.

Više je teorija o nastanku bolesti, no nijedna nije definitivno potvrđena. Neki kažu kako je genetski uvjetovana, neki tvrde kako je posrijedi sporodjelujući virus, a neki kako je to rezultat općeg zagađivanja okoliša: u mozgu nekih bolesnika nađene su neuobičajeno velike količine aluminija.

Novija istraživanja polažu nadu u protein amiloid zahvaljujući kojem moždane stanice malo dolaze k sebi.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: