Seks - zaljubljenost - ljubav

Potencijali za smislen i sretan život lako su vidljivi u očima onog koji voli. Seks u život unosi tjelesni užitak, zaljubljenost unosi radost, a ljubav sreću. Kada je bliskost s drugom osobom ograničena na tjelesnost, drugi pol užitka je frustracija. Kod zaljubljenosti, na suprotnom polu radosnog ushita su strepnja i nemir, a kod ljubavi, oba pola su jedno.

Ljubav je izvorni paradoks života. Nemoguće ju je proračunati, nemoguće je odrediti što i kako učiniti da bi ju proizveli, nemoguće ju je zaslužiti, kontrolirati, ucijeniti, uvjetovati. Nema uporabnu vrijednost, nema cilj, ne može se iskoristiti ni u kakvu "višu" ili "nižu" svrhu, ne može se kompenzirati kroz neku djelatnost ili posjedovanje. S potrebe za ljubavlju se doduše može skrenuti pažnja - na posao, na hranu, na svjetlucave stvarčice. Takvi oblici samozavaravanja su uobičajeni, ali sve što donose je kratkotrajan zaborav, prividno zadovoljenje.

U ljubavi, osoba vidi jedinstvenu, neponovljivu vrijednost drugog bića koje želi podržati za njegovo/njeno ostvarenje najviših osobnih potencijala. Potencijali za smislen i sretan život lako postaju vidljivi i ostvarivi u očima onog koji voli. Vjerovanje da osoba može i ima snage ostvariti sebe je esencijalna kvaliteta ljubavi. Ostvarenje drugog je vlastito ostvarenje i sreća drugog je vlastita sreća. U ljubavi, želje za postignućem, privlačnošću ili nečim trećim prestaju biti centrirane oko "ja" i postaju centrirane oko "ti". Čovjek se prestaje pitati kako postati što bolji za sebe ili što bolji naspram tebe jer je svijet njegovih unutarnjih kvaliteta pobuđen težnjom: postati što bolji za tebe.

Naspram tome, kada je fascinacija usmjerena prvenstveno na tjelesnost, drugo biće mora ostati neosobno. Prijenos energije s jedne na drugu ženu ili s jednog na drugog muškarca je lak i, na tom energetskom nivou, svi oni/one se doživljavaju istima, tankima, papirnatima. Bliskost tako ostaje plutati na površni i, neuzemljena u ljudskoj osobnosti ostaje poput lako potrošnog goriva. Osoba je svedena na energetsku ampulu, libido-bateriju koja kožu čini mekšom, kosu sjajnijom, samopouzdanje čvršćim. Nakon što rok trajanja prođe, povratak na staro donosi još veću prazninu/tugu/bol - ovisno o tome gdje je osoba u svojoj potrazi za ljubavi zapela.

Dok je u ljubavi nevjera besmislica, kada se bliskost ograničava na seks, ona je poželjna, čak i nužna. Žena je uzbudljiva ako je bezlična. Muškarac je uzbudljiv ako je bezličan. Ona može biti bilo koja. On može biti bilo koji. Što je on ili ona bliži nekom preferiranom fizičkom tipu, to je poželjnija/poželjniji. Tipiziranje i zakidanje osobe za njenu unikatnost je obostrano uvredljivo - kako za muškarce, tako i za žene.

Kod romantične zaljubljenosti je prisutna slična izolacija nekih dijelova ličnosti koji se preferiraju nad ostalima. Ljubav nije slijepa, ali za zaljubljenost bi se zaista moglo reći da jeste, jer nesvjesno stavljanje u prvi plan onih karakteristika ličnosti koji osobi "pašu" ili "trebaju" filtrira i zasjenjuje ostale osobine. Zato taj netko, predmet zaljubljenosti, nije vrijedan zbog vlastitog postojanja, zbog svoje biti, već je njegova vrijednost u onome što on ima.

Netko ima talent za slikanje, netko ima visok kvocijent inteligencije, netko ima gomilu znanja iz fizike, netko ima puno novca, netko ima dobar imidž, netko ima mistična iskustava, netko ima uspješnu firmu i tako dalje. Ni zaljubljenost nema svoju unutarnju stabilnost i, ako se ne transformira u ljubav, također se lako da prenijeti dalje. Uvijek će netko drugi imati nešto novo, drukčije, više ili bolje. I taj netko će zato biti prijetnja, potencijalni suparnik, rival.

Kada se dva muškarca takmiče oko jedne žene ili obrnuto, dvije žene oko jednog muškarca, to podiže prividnu vrijednost onog oko koga se takmičenje odvija. Ta zastavica, trofej, muškarac ili žena koji treba biti osvojen zapravo je puka iluzija vrijednog cilja, nepoznanica kojoj raste cijena zato što je u nju/njega investirana energija rivala. Cilj (on/ona) prestaje biti važan s prestankom borbe, jer je u centru događanja vlastita samovažnost, potreba za potvrdom "ja sam bolji/bolja" a ne druga osoba. Ključno pitanje koje može osvijestiti trenutno stanje je: "Kakav/kakva kroz ovaj odnos postajem?" Iskren odgovor na to pitanje može dovesti do svjesne odluke ostajanja ili neostajanju u trenutnom odnosu, neovisno o tome što je glavni motivacijski impuls - seksualna privlačnost, idealizirana slika ili želja za unutarnjim susretom, za prepoznavanjem.

Kada se nekog zaista voli, voljena osoba je potpuno nezamjenjiva. Seks i zaljubljenost postaju sredstvo postizanja bliskosti koja je stalno iznova istražujuća. Užitak i idealizacija prestaju biti same sebi svrha i postaju sredstvo komunikacije sa sve dubljim slojevima voljenog bića. Sve dok se osobu doživljava isključivo kroz povišenu energetsku plohu erotskog uzbuđenja ili kroz zaljubljeno fantaziranje o ispunjenju vlastitih želja, ona je daleko na svom planetu, još uvijek neupoznata. Tek kroz realiziranu, stvarnu ljubav u kojoj nema davanja i uzimanja, već je pružanje i primanje slobodno, bez granica, događa se čudesan kozmički događaj koji je istovremeno i obična ljudska ljubav - susret svjetova.