Njezin stav

Šetam ja neki dan gradom i nabasam na dućan sa upadljivim plakatom u izlogu:

R a s p r o d a j a... Provirim kroz vrata i imam što vidjeti: horda žena nagurana u pedeset kvadrata... Uđem unutra i pridružim se kolektivnoj euforiji. Ako ste kojim slučajem student psihologije obavezno si priuštite jedan ovakav događaj i upoznat ćete sve moguće varijacije ženskih karaktera.

Gospođe koje inače susrećete gradom kao fine i pristojne dame sada su postale čudovišta... grabežljiva, u stanju potući se oko majice na bretele vrijedne pedeset kuna.

Zapjenjena prodavačica, s osmijehom broj 12 na licu, kruži od jedne do druge i unatoč kataloškom smiješku jasno vam je da je na rubu sloma živaca. Čujete je kako gunđa sebi u bradu: „Dobar dan, gospođo, dobar dan se kaže kad se uđe negdje.... da, da, stat ćeš u tu suknju malo sutra....", a odmah za tim glasno progovara: „Ma super je, gospođo, kao saliveno... kao da je šivano po vama..."

Gospođe, zažarenih očiju pokazuju svu raskoš svojih osebujnih pojava.

Jedna bi crvenu majicu - baš onakvu kakve nema, druga bi ma baš takvu kakva je, ali samo da još ima i cvjetiće na lijevom rukavu, treća bi hlače broj 36 u koje stane pozadina broj 42 (ja sam ta!), a neke ne bi ništa već jednostavno nemaju kući koga zaje... pardon!... pa moraju nekoga negdje.

Ispred kabina za presvlačenje priča za sebe. Oni komadi robe zbog kojih smo se prije pola minute bile spremne počupati sada vise prebačeni preko ruba kabine. Prodavačica pokušava biti pristojna dok upozorava da se na probu ne nosi više od tri komada odjednom. Ne misli ona valjda da bi ove fine dame, na daj Bože, ukrale štogod?! Doduše, ne bi zgorega bilo kada bi nekima palo na pamet ukrasti dezodorans u DM-u, kad ga već ne znaju kupiti. Miomirisi se šire zrakom i dokazuju da su za vrijeme Napoleona Francuzi ostavili potomstvo i na našim prostorima. Kažu, naime, da se kod njih potroši najmanja količina sapuna po glavi stanovnika godišnje...

Na žalost, nisam strpljiva osoba, a nemam ni bog zna kako otporan nos pa mi jako brzo dosadi čekati red za presvlačenje. Pokupim krpice u koje i tako i tako ne bih mogla ući, namjestim kataloški osmijeh broj sedam (suosjećajni), odložim sve skupa na pult i zahvalim prodavačici na ljubaznosti... Ona me i ne vidi...

Leti, sirota, s jedne strane trgovine na drugu s osvježivačem prostora u ruci i nastavlja sa svojim na pamet naučenim komentarima: „Ma naravno... prekrasno, gospođo, što vam pada na pamet, uopće niste debeli... može American, kako ne bi mogao... sve igra... čekovi, kartice, pisma namjere, bitno je da se plati..."