U svijetu se svake godine 1. prosinca obilježava Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, a povodom njegovog obilježavanja, Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa (HUHIV) nositelj je nacionalne kampanje 'Volim zdravlje'. Jedan od najvažnijih i najuspješnijih projekata udruge HUHIV je CheckPoint centar Zagreb koji već 10 godina pruža usluge besplatnog savjetovanja i testiranja na HIV, hepatitis C, sifilis, klamidiju i gonoreju. Razgovarali smo s Davorom Dubravićem, mag.psih., iz CheckPointa, koji nam ispričao koliko se u društvu zadnjih godina promijenio stav prema oboljelima od HIV-a, s kojim predrasudama se bore, te o važnosti i očuvanju spolnog zdravlja.

Što se promijenilo u načinu na koji se društvo odnosi prema oboljelima od HIV-a? Stigma još uvijek postoji, no koliko je evoluirala u odnosu na prije 20ak godina?

Stavovi prema osobama koje žive s HIV-om promijenili su se kroz vrijeme, no još su pod utjecajem neinformiranosti i tu imamo puno posla. Unazad 20-ak godina napredovali smo s otkrićima koja značajno poboljšavaju kvalitetu života za osobe koje žive s HIV-om. Primjerice, dosljednim korištenjem ART terapije, oralne terapije za osobe koje žive s HIV-om, doseže se nulta viremija koja također onemogućuje zaraznost uobičajenim putevima. Građani su se diljem svijeta mogli o tome informirati putem kampanja simboličnog N = N (nemjerljivo = nezarazno), ili U = U (undetectable = untransmittable). Također, ista ta terapija omogućuje dugi životni vijek bez razvoja pred-AIDS/AIDS stanja, pa više ne govorimo o smrtonosnoj, već kroničnoj bolesti. Stigmatizacija proizlazi iz neinformiranosti, ali ujedno i otpora k tome da se normaliziraju teme spolnog i reproduktivnog zdravlja u javnom prostoru. Odgovornost je nas stručnjaka, ali i je i svačija odgovornost „motriti sebe“ i primijetiti predrasudne stavove, te ih transformirati u stav razumijevanja i prihvaćanja.

Iako se društvo do jedne mjere nadogradilo, informacija je više i opće mijenje o HIV-u nije kao što je bilo nekada, oboljeli od HIV-a ne žele, pa ni anonimno, istupati u medije? Zbog čega?

Danas osobe koje žive s HIV-om ustvari imaju kroničnu bolest koja se cjeloživotno liječi i s kojom žive normalan, zdrav i ispunjen život. Uspješnim liječenjem ostvaruje se nemjerljiva razina virusa u krvi čime je onemogućen prijenos HIV-a čak i svojim seksualnim partnerima. Dokle god postoji potreba, a postoji, za širenjem svjesnosti u javnosti o ovim činjenicama, što značajno može utjecati na smanjenje stigme u društvu, razumljivo je da osobe koje žive s HIV-om nemaju potrebu istupati u javnosti. Bilo koji jednostrani primjer pozitivnog ili negativnog iskustva može stvoriti krivu percepciju u javnosti, što društvenoj i stručnoj javnosti nikako nije u interesu. Oni jednostavno žive svoj život, školuju se, rade, osnivaju obitelji. Važno je da većina ima podršku svojih bližnjih ali i nas stručnjaka ukoliko se ukaže potreba. O svim zdravstvenim i psihosocijalnim izazovima osoba koje žive s HIV-om najbolji uvid imaju stručnjaci koji rade s njima, pomažu im u individualnim izazovima i pružaju podršku, stoga je najbolje o tim temama razgovarati sa stručnjacima.

S kojim predrasudama se trenutno najviše bore? Govore li ( većina?) o svojoj bolesti u radnom kolektivu? Pričaju li otvoreno o bolesti u društvu? Koliki broj, po vašem iskustvu, govori otvoreno o bolesti, a koliki broj to prešućuje?

Ne vidim razlog zašto bi se o HIV-u trebalo razgovarati u radnom kolektivu. To vrijedi za mnoge kronične bolesti. To je osobna informacija koja ni na koji način ne bi trebala utjecati na posao, na odnose na poslu i na radnu sposobnost, kao niti na okolinu. Važno je da se osobe koje žive s HIV-om ne osjećaju primorano tako nešto reći. S obzirom da stigma i dalje postoji zbog neinformiranosti i činjenice da se o temama spolnog zdravlja gotovo i ne govori (na primjeren način), nije jednostavna odluka odlučiti s nekime to podijeliti. Svatko odabire za sebe s kime će to podijeliti i u kojim uvjetima, što je jedno od područja rada tijekom savjetovanja osoba koje žive s HIV-om. Etiketiranje „prešućivanja“ kroničnog zdravstvenog stanja koje ni na koji način ne može utjecati na okolinu spada u oblik stigme i diskriminacije, posebice osoba koje žive s HIV-om. Radije bih rekao da društvo „prešućuje“ svoju odgovornost u stvaranju zdrave sredine u kojima je normaliziran diskurs o spolnom i reproduktivnom zdravlju, gdje se činjenica da netko ide na testiranje ne povezuje s etiketom promiskuitetnog ponašanja, već odgovornog zdravstvenog ponašanja, gdje se činjenica da netko započinje razgovor o spolno prenosivim infekcijama ne smatra intruzivnom i neugodnom, već osobom koja brine o sebi i svom spolnom partneru.

Koliko je RH napredna, odnosno nazadna u komparaciji s EU i svijetom po pitanju rušenja stigme? Koji su načini, odnosno alati za to najučinkovitiji?

Hrvatska je zemlja niske prevalencije HIV-a, no stigma i dalje postoji kod nas, ali i u cijelom svijetu. Učinkovit alat je edukacija, no o ovim temama građani se često ne educiraju na ispravan način. Najčešći izvor informiranja je internet koji može biti nepouzdan. Svatko može pisati sadržaje na internetu i lako možete naći međusobno pobijajuće informacije, što može zbuniti i dodatno zabrinuti čitatelja. Međutim, razumljivo je – googlati možemo iz topline svog doma, bez potrebe da ulazimo u potencijalno neugodne interakcije s drugima dok govorimo o nekoj nama ranjivoj stvari. Ipak, najbolje je o ovom temama informirati se iz povjerljivih izvora i kod stručnjaka, i to onih koji su osjetljivi za razgovore o tim temama. Stručnjak može procijeniti koji dio informacija vama nedostaje da čuvate svoje spolno i reproduktivno zdravlje i bolje razumijete to cijelo područje. Danas u Hrvatskoj imamo brojne strategije, projekte, aktivnosti koje su sinergija institucionalnog sustava i društvene zajednice, posebice obrazovnog sustava koji se uključuje u stjecanje znanja koje je preduvjet suzbijanja stigme. Naravno, svjesni smo da na tome svi zajedno moramo kontinuirano raditi.

Što biste Vi poručili onima koji sumnjaju da bi se trebali testirati? Postoji li još uvijek šok kada netko dozna da ima HIV, ili je on umanjen zbog napretka u liječenju?

Samoprocjena rizika je važna vještina očuvanja spolnog zdravlja koju bismo svi trebali „povremeno vježbati“. Ako smatrate da biste se trebali testirati, tu odluku donesite uvažavajući prethodne ponašajne rizike, umjesto da pokušavate procijeniti tko je od vaših spolnih partnera rizičan, a tko nije. Ljudi nisu rizični, no ponašanja jesu, a mi volimo vjerovati da dobro procjenjujemo ljude u tom pogledu, što nikako nije točno. Ponašajni rizici bi bili učestalo mijenjanje spolnih partnera, neredovito korištenje kondoma, nepravilno korištenje kondoma, spolni odnosi pod utjecajem alkohola i droga, spolni odnosi kojih se ne sjećate, nezgode tijekom spolnog kontakta koje uključuju krv.

Neki ljudi kažu da se boje samog postupka testiranja i to je u redu. Bojimo se jer nam je stalo do našeg zdravlja, do zdravlja naših spolnih partnera, nismo se nikada našli u ovoj situaciji i slično. Odlazak na testiranje prvenstveno govori nešto o hrabrosti i zrelosti u pristupu prema zdravlju. Prije samog testiranja, u našem centru razgovaramo s osobom o rizicima i, primjerice, brigama, gdje osobu informiramo o onim sadržajima gdje primijetimo da bi joj to bilo korisno. Nakon testiranja također razgovaramo s osobom u postupku postsavjetovanja i psihosocijalne podrške. Ako je osoba primila preliminarno pozitivan rezultat, može reagirati na zaista različite i individualne načine – ljutnjom, tugom, strahom, zabrinutošću, razočarenjem, a s druge strane, ne mora osjećati ništa posebno, i sve su te reakcije u redu. Napredak u liječenju pomaže u prihvaćanju, no ne odgovara na sve brige koje ljudi u tom trenutku mogu imati. Zbog toga, potrebno je svakome posvetiti vrijeme i pažnju, steći uvid u vjerovanja koja ima vezano za sebe, za svijet, za samu infekciju, da znamo na koji način bi bilo najbolje ovoj osobi pomoći. Sama dijagnoza uobičajeno dosta brzo postane tek dio života i ljudi se uspješno vrate u svoju svakodnevnu rutinu, no stigma je i dalje tu, kao i virus i zbog toga ne smijemo prestati razgovarati o ovim temama.