Normalno spavanje - dobne i spolne razlike

Normalno je spavanje jako razvučen pojam. Recimo da je to najčešće spavanje osobe određene dobi u određenim okolnostima. Tako, ako neka odrasla osoba u svojoj postelji i u periodima kad nema nekih izuzetnih opterećenja, obično spava između šest i osam sati, onda je to za nju normalno. Jednako je normalno ako netko spava samo tri do četiri sata. Tesla je spavao samo dva do tri sata, a zabilježeni su u medicini i slučajevi ljudi koji su spavali još manje - iako nisu bili zaposleni toliko koliko Tesla.

Našle smo opis znanstvene provjere tvrdnje jedne sedamdeset godišnje umirovljene medicinske sestre kako od djetinjstva nije prosječno spavala duže od jednoga sata. Pratili su ju pet dana i noći. Prvoga je dana spavala samo jednu minutu, drugoga osamdeset i dvije minute, pa dvjesto i četiri (osobni rekord, kazala je), pa devetnaest minuta i onda dvadeset i devet; prosječno šezdeset i sedam minuta. Za sve vrijeme ispitivanja nije pokazivala nikakve znake pospanosti, čak što više, bila je stalno dobro raspoložena i živahna. I inače je utvrđeno da su ljudi koji malo spavaju obično zdravi, sportski građeni s mnogobrojnim interesima i raznovrsnim aktivnostima (što je vjerojatno posljedicom, a ne uzrokom kratka sna).  

Na osjećaj naspavanosti, više od same dužine spavanja, utječe subjektivni dojam osobe koliko je to bilo (ne)dovoljno, okrepljujuće ili umarajuće. A za većinu ljudi dobar je san i znakom i sinonimom dobra zdravlja.

Za orijentaciju, navodimo podatke o prosječno potrebnu vremenu spavanja ljudi različite dobi:

Stariji se ljudi često žale kako su loše spavali: oka nisu (uopće) sklopili, ili su se često budili. Točno je da se obrasci spavanja mijenjaju s dobi, no većina ljudi od dvadeset i četiri sata ipak sedam do osam sati - prespava. Grupa istraživača pratila je ljude stare između šezdeset i pet i devedeset i pet godina, u njihovim domovima. Prosječno su dnevno spavali osam sati i petnaest minuta. I još su se neki žalili kako noću ne mogu zaspati! Što uopće nije čudno jer su uhvaćeni kako spavaju danju; čak i po dva puta. Dakako, sad vam se nameće pitanje uzroka i posljedice: spavaju li danju zato što nisu spavali noću, ili: ne mogu li spavati noću zato što su spavali danju? Pokazalo se da većina starijih ljudi spava noću na rate, ukupno nekih pet do šest sati. Ostatak potrebna sna nadoknađuju danju. Iskazom je to promjena u temeljnim biološkim ritmovima, koje ovdje nema potrebe šire razlagati, a zbog kojih je noćno spavanje isprekidano budnošću, a budni su sati isprekidani pospanošću.

Drastične promjene u trajanju sna starijih ljudi (više od deset i po sati, manje od četiri i pol sata - ako je duljina dotadašnjeg spavanja bila u granicama prosjeka) mogu ukazivati na ozbiljnu zdravstvenu ugroženost.

Spolne razlike u spavanju postoje od puberteta do osamdesetih godina, kada nestaju. Muškarci se češće bude, a veći dio noći nego žene provode u ne-REM spavanju. (Možda ona teorija prema kojoj se za REM spavanja obnavljaju moždane strukture i nije tako loša; najprije moraš imati nešto da bi ti se to moglo obnavljati!) Većina muškaraca starijih od šezdeset godina tek vrlo malo vremena spava onim dubokim, delta snom; kod žena je to češće slučaj.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: