Dijagnoza reumatoidnog artritisa​

Svaka dijagnoza počinje od anamneze, odnosno od razgovora s bolesnikom. U anamnezi mogu biti prisutni podaci o sličnoj ili istoj bolesti u obitelji, kao i podaci o prije spomenutim općim simptomima bolesti kao što su umor, nesanica, slabost i sl. Treba svakako tražiti podatak o jutarnjoj zakočenosti.

Fizikalna pretraga uglavnom je orijentirana na pregled zglobova, postojanja deformacija, ispada u funkciji, postojanju derformiteta.

Važno mjesto u dijagnosticiranju reumatoidnog artritisa imaju laboratorijske pretrage, koje se mogu podijeliti u tri različite skupine.

Laboratorijski testovi aktivnosti upale: standardno se mjeri sedimentacija eritrocita, koja je u slučaju postojanja upale povišena. Osim toga može se tražiti i koncentracija C reaktivnog proteina.

Hematološke pretrage. U krvi imamo nalaze anemije, točnije norocitne normokromne anemije. Razina je željeza u serumu snižena.

Imunološki testovi. Traži se prisutnost reumatoidnog faktora u serumu. To se izvodi tzv. Waaler-Roseovim testom. Rezultati testiranja očitavaju se kroz različita razrjeđenja seruma. Tako je titar 1:32 normalan, a 1:64 i više patološki. Ipak, treba napomenut da nalaz reumatoidnog faktora u serumu nema apsolutno sigurno dijagnostičko značenje, jer se on može naći u i sklopu nekih drugih bolesti. Stoga laboratorijske nalaze, što je pravilo u medicini, treba sagledati u kontekstu ukupnog nalaza i dojma o simptomima bolesti, ali i u kontekstu općeg stanja bolesnika.

Od ostalih pretraga koriste se: pretraga zglobne tekućine, radiološke pretrage poput RTG-a ili MRI, scintigrafija, artrografija i artroskopija.