Čari sitnoga voća

Malina

Čini se da je malina, staroga njemačkog naziva brambasi, što označava divlju murvu, već odavno vrlo traženo voće koje su cijenili čak i sami bogovi s Olimpa. Tako je, kako bi umiri­la maloga Zeusa tijekom navale bijesnoga plača, nimfa Ida, Zeusova njegovateljica, po­kušala ubrati malinu među grmljem koje je prekrivalo obronke planina na Kreti, gdje se Zeus sakrio pred ubilačkim nakanama svojega užasnog oca Kronosa. Na nesreću, u tom je nastojanju porezala vlastite grudi, a njezina je krv potekla preko malina koje su tada bile bijele boje i zauvijek ih obojila u žarko crveno... Ta je neobična legenda preživjela mnoga stoljeća pa je tako početkom prvoga stoljeća Plinije Stariji još uvijek smatrao da je brdo Ida jedino središte proizvodnje malina, lako je vjerojatnije da malina vuče korijene iz planinskih krajeva istočne Azije, a ne iz Grčke, znanstvenici su joj ipak dodijelili naziv Rubus idaeus, što znači "Idina kupina", u spomen na ovu tako lijepu priču.

Uz to što nepobitno posjeduje izvrstan okus, malina je već od davnina imala važnu ulogu u tradicionalnoj medicini raznih kultura, bilo da se radilo o protuotrovu kod Rusa ili pak o usporavanju procesa starenja kod Kineza. Baš kao i jagoda, malina sadrži velike količine vrlo snažne antikancerogene molekule, elagnu kiselinu, i vrlo je zanimljiva terapijska namirnica.

Jagoda

Jagoda je vrlo otporna biljka koja u divljem obliku raste u većini krajeva svijeta, kako u Americi, tako i u Europi i Aziji, zbog čega je vjerojatno nemoguće odvojiti početke konzu­miranja ovoga voća od početaka samog čovječanstva. Tu činjenicu potvrđuju i brojni nalazi sjemenki jagode u prethistorijskim obitavalištima. Stari Rimljani zvali su je fraga zbog njezina ugodna mirisa, a antička se jagoda (Fragaria vesca) brala isključivo pod šumskim stablima. Začudno, Rimljani nisu posebno cije­nili njezine okusne kvalitete. Kao što je zapisao Vergilije u svojim Pastirskim igrama ("Vi mladi što cvijeće i jagode u cvatu berete, bježite odatle, hladna se zmija u travi krije."), vrlo je vjerojatno da su ugodni susreti mladih Rimljana i Rimljanki tijekom berbe jagoda njima bili važniji od samoga voća!

Čini se da je uzgajanje jagoda započelo u Francuskoj sredinom XIV. stoljeća, nakon što su vrtlari uložili znatne napore kako bi prenijeli jagodu iz šume u kraljevske vrtove. Uložen je velik trud, koji svakako odražava i kraljevsku sklonost tom voću, jer je godine 1368. Jean Dudov, tadašnji vrtlar kralja Karla V, presadio ništa manje nego 1200 mladica jagode u pariške kraljevske vrtove dvorca Louvre. Ta se uska povezanost kraljevske titule i jagoda očitovala u nekoliko navrata kroz francusku povijest, a kada je Luj XIII. godine 1622. otišao u Akvitaniju ugušiti protestantsku pobunu njegov se obrok sastojao od jagoda u vinu i šećeru, kao i od torte s kremom od jagoda.

Jagoda kakvu danas poznajemo uvelike se razlikuje od one koju su jeli u to vrijeme i plod je selekcije provedene na dvjema različitim podvrstama jagoda koje ne potječu iz Europe. Početkom XVII. stoljeća francuski su istraživači sa svojih putovanja Amerikom donijeli zanimljivu vrstu jagode, "skerlet iz Virginije" {Fragaria virginiana), koja će se u nešto većem opsegu uzgajati u staklenicima dvorca Versaillesa za vladavine Luja XIII. i Luja XIV. Takozvani Kralj Sunce toliko je ljubio jagode, da ih je bio u stanju jesti sve dok ne dobije probavne smet­nje. Čovjeku imena Amedee-Francois Frezier, koji je samim svojim imenom možda bio pred­određen odigrati važnu ulogu u povijesti jagode, dugujemo činjenicu da imamo suvremenu jagodu kakva se konzumira u cijelomu svijetu. Časnik i kartograf francuske mornarice, koji je godine 1712. promatrao španjolske luke i planove njihovih utvrda na zapadnoj obali Južne Amerike, Frezier je na obali današnje države Čile zamijetio stanovitu vrstu jagoda krupnih bijelih plodova, bijelu čileansku jagodu (Fragaria chiloensis). Uspjelo mu je u Francusku prenijeti pet biljaka ove vrste, a iako one nisu dale ploda, njihov je cvijet ipak bio u stanju oploditi druge podvrste, posebice vrstu F. virginiana. Tim je križanjem nastao predak jagode koja se danas uzgaja na svim kontinentima, Fragaria ananassa.

Korištenje ploda jagode (i cijele biljke općenito) u terapeutske svrhe, vrlo je stara pojava. Indijanci Ojibwa (istok savezne države Ontario) spravljali su čaj od listova jagode kako bi liječili želučane tegobe i probavne pore­mećaje kao što je npr. dijareja. Ali jagode nisu bile na glasu samo zbog svojih svojstava pro­čišćavanja organizma: slavni je švedski botaničar Linne bio uvjeren da je intenzivni tret­man jagodama zaslužan za čudesno iscjeljenje od moždanog udara što ga je doživio francuski filozof Fontenelle, koji je umro kao stogodišnjak (1657. - 1757.). Također je njegovu dugovječ­nost pripisivao redovitim godišnjim tretmanima na bazi jagoda, lako se zbog tih anegdota možemo nasmijati, ipak ostaje činjenica da novija znanstvena istraživanja ukazuju na to da bi jagode uistinu mogle biti terapijska hrana, posebice u prevenciji raka.

Simboli i mitovi vezani za jagode

lako je podrijetlo jagode nešto manje poetično od podrijetla maline, još uvijek postoji niz simbola, mitova i legendi vezanih za ovo voće. Predaja nekih indijanskih plemena u Sjevernoj Americi kaže da duša preminulih ne uspijeva zaboraviti svijet živih sve dok ne pronađe do­voljno veliku jagodu kojom će se zasititi i zbog koje će se moći mirno odmarati u vječnosti. U zapadnjačkom je umu crvena boja jagode, nje­zino nježno "meso", sladak okus i sličnost s ob­likom srca stvorila sinonim iskušenja, ljubavi i senzualnosti.

Jagoda se isto tako od davnina koristila za održavanje ljepote, između ostaloga za ublažavanje bora i kao tonik za kožu. Zavod­ljiva Madame Tallien, veleposlanica pariške mode nakon Revolucije, redovito je gnječila 20 ­libri jagoda i stavljala ih u toplu vodu u kojoj se kupala, kako bi očuvala svježinu i čvrstoću kože, što je bilo bestidno rasipanje, ali zbog kojega se u Operi mogla pokazati u bijeloj svilenoj tunici bez rukava i podsuknje! Jedini je nepoželjan aspekt jagode to što, kao i određeni broj drugih namirnica (čokolada, banana, rajčica), često izaziva alergiju zbog svojega svojstva da potakne oslobađanje histamina u imunološkom sustavu, što zna dovesti do određenog broja neugodnih mani­festacija kao što su astma ili urtikarija. Ipak, ove pseudoalergije ne dovode do stvaranja konkretnih antitijela i nisu tako teške kao istin­ska alergija na jagodu, koja ostaje vrlo rijetka pojava kod odraslih osoba (manje od 1% svih alergija izazvanih hranom).

Borovnica

Bliska srodnica europske borovnice (Vaccinium myrtillus), američka je borovnica (Vaccinium angustifolium) posebna vrsta koja raste samo na sjeveroistoku Sjeverne Amerike i ima iste antikancerogene sposobnosti kao i europska borovnica. Korištenje borovnica u prehrani seže, naravno, u prastara vremena. Američki su Indijanci imali pravi kult toga voća, za koje su vjerovali da su im ga poslali bogovi kako bi sačuvali njihovu obitelj od gladi. Europljani koji su pristigli u Ameriku ubrzo su usvojili američku borovnicu kao sastavni dio svoje prehrane. Oponašajući indijanske običaje, a ovi su to voće stavljali u sve umake, počeli su koristiti borovnicu u raznim jelima kao što su juhe, umaci i, naravno, razne slastice.

Američki su Indijanci koristili borovnicu ne samo u prehrambene svrhe nego isto tako i zbog njezinih medicinskih svojstava. Između ostaloga, spravljali su čaj od korijena ove biljke i koristili ga za opuštanje tijekom trudnoće, ali i čaj od njezina lišća kao tonik za organizam i ublažavanje proljeva kod djece. Pripadnici naroda Ojibwa i Algonquin uistinu su vjerovali u opuštajuća svojstva borovnice jer su se koris­tili lišćem te biljke čak i u liječenju psihičkih poremećaja!

U Starome svijetu borovnica se isto tako koristila za liječenje raznih tada raširenih bo­lesti kao što su dijareja, dizenterija i skorbut. Već se odavno vjeruje da ta biljka ima sposob­nost liječenja problema krvotoka, kao i određenih patoloških pojava na oku, kao što su dijabetičarska retinopatija, glaukom i katarakta, a ta svojstva neki liječnici još i danas koriste u terapijske svrhe. Sve ovo još je zanimljivije uzmemo li u obzir da se danas zna kako su dijabetičarske retinopatije, primjerice, bolesti koje izaziva nekontrolirana angio-geneza krvnih žilica u retini, što je fenomen jednak rastu tumora do kojega dolazi formi­ranjem nove mreže krvnih žilica (vidi treće poglavlje). Kao što ćemo vidjeti, najnoviji znanstveni podaci ukazuju na to da bi jedna vrsta molekula kojima su borovnice posebno bogate, antocijanidini, mogla biti zaslužna za antiangiogenetsko djelovanje ovoga voća i time pridonijeti blokiranju rasta tumora.

Brusnica

Usprkos svojoj crvenoj boji i vrlo kiselu okusu, brusnice spadaju u obitelj Vaccinium i stoga su bliski rođaci borovnice. Kao i borovnica, i brus­nica ima europske rođake (Vaccinium vitis idaea), ali su najpoznatije vrste potekle iz Sjeverne Amerike, bilo da se radi o podvrsti Vaccinium oxicoccus (sitnoga ploda) ili Vaccinium macrocarpon (krupnoga ploda), od kojih se ova potonja danas uzgaja u komerci­jalne svrhe.

Općenito govoreći, brusnica ima raz­mjerno ograničenu ulogu u suvremenoj pre­hrani, osim kao pratnja purici na američki Dan zahvalnosti, koji se u Sjedinjenim Državama slavi još od godine 1621. Sjevernoamerički Indijanci su, naprotiv, bili ludi za ovim voćem, koje su zvali atoca i koristili ga doslovno u svim mogućim umacima, a najvećim su ga dijelom jeli u sušenom obliku ili kao dodatak pemmicanu, jelu od sušenoga mesa i masti koje se koristilo u ishrani tijekom dugih zimskih mjeseci. I bez znanstvenih spoznaja, ti su domoroci imali koristi od velikog udjela benzojeve kiseline u brusnicama, a taj je prirodni konzervans također i produljivao svježinu njihove hrane. Danas se brusnica najviše konzumira u obliku soka, što je prava šteta jer sokovi koji se nalaze u prodaji sadrže velike količine šećera i daleko manje fitokemijskih molekula koje brusnicama daju njihovu preven­tivnu moć.

Brusnica se u popularnoj tradiciji najčešće koristi u slučaju upale mokraćnog sustava. Promatrajući domoroce kako koriste brusnicu za liječenje poremećaja mokraćnog mjehura i bubrega, i kolonizatori su otkrili terapeutsko djelovanje toga sitnog voća. Zanimljivo je da ta medicinska tradicija ima također i znanstvene temelje jer su puno kasnije američki liječnici zamijetili da neki sastojci brusnice sprječavaju prianjanje bakterija na stanice mokraćnog kanala, čime se smanjuje rizik nastajanja upale toga tkiva. Kao što ćemo vidjeti, molekule brusnice, prisutne također i u borovnici, mogu na isti način imati važnu ulogu u prevenciji raka.

Antikancerogeni potencijal sitnoga voća: elagna kiselina, antocijanidini i proantocijanidini

Uzmemo li u obzir ograničeno mjesto koje sitno voće zauzima u prehrani i njegovu sezonsku narav, vrlo je teško precizno odrediti djelovanje tvari koje sadrži na razvoj raka. Zapravo, koliko je nama poznato, još uvijek nije provedeno nijedno znanstveno istraživanje mogućeg odnosa između konzumiranja sitnoga voća i rizika obolijevanja od raka. Ipak, znanstvenici koji se zanimaju za antikancerogenu aktivnost raznih namirnica stalno spominju sitno voće kao važnu hranu u prevenciji raka. Pogledajmo zbog čega je tako.

Elagna kiselina

Od svih fitokemijskih sastojaka iz sitnoga voća, elagna je kiselina bez premca najspo­sobnija utjecati na proces nastajanja raka. Ova je molekula zapravo polifenol neobična izgleda koji se najčešće nalazi u malinama, jagodama, kao i u nekom orašastom voću, primjerice u lješnjacima i orahu pekan. Ipak, iako na prvi pogled maline imaju najveći udio elagne kiseline, veći negoli jagode, valja znati da je 90% te molekule u malinama prisutno u zrnima, dok u jagodi 95% otpada na pulpu ploda. Stoga je moguće i posve vjerojatno da se molekula iz jagoda lakše asimilira negoli ona iz malina. S tim je u vezi zanimljivo spomenuti da je nedavno u Kanadi dobivena izvjesna podvrsta jagoda, U Authentique Orléans, koja sadrži povišen udio elagne kiseline (kao i ostalih fitokemijskih tvari), što je zasad vjerojatno prva poznata ljekovita jagoda, stvorena upravo s tim ciljem.

Antikancerogeni potencijal glavnih prehrambenih izvora elagne kiseline, a to su jagode i maline, istražen je na stanicama raka uzgojenim u laboratoriju, kao i na laboratorij­skim životinjama koje su podvrgnute tretmanu izazivanja raka.

Ekstrakt bilo jagode ili maline pokazao se također sposobnim spriječiti rast tumora, a to je djelovanje izravno povezano s količinom polifenola u voću, a ne s njegovim antioksidacijskim potencijalom. Istraživanja na živo­tinjama pokazala su da prehrana s relativno vi­sokim udjelom jagoda ili malina (5% unesene hrane) izaziva znatno smanjenje broja tumora jednjaka izazvana snažnom kancerogenom tvari zvanom NMBA.

Mehanizmi kojima elagna kiselina djeluje na razvoj raka na prvi su pogled nalik onima prethodno opisanima u slučaju drugih namir­nica. Trenutačno dostupni podaci ukazuju na to da elagna kiselina sprječava aktivaciju kancerogenih supstancija i pretvaranje u stanične toksine, zbog čega one gube sposobnost reagi­ranja s DNA i dovođenja do mutacija koje mogu potaknuti nastajanje raka. Elagna ki­selina također može povećati staničnu sposob­nost obrane od toksičnog napada, potičući njihov mehanizam eliminacije kancerogenih tvari. Ipak, naši rezultati ukazuju na to da bi elagna kiselina mogla biti antikancerogena molekula s daleko većim uplivom negoli se to misli. Otkrili smo zapravo da je ta molekula izuzetno snažan inhibitor dvaju proteina koji imaju ključnu ulogu u opskrbi tumora krvnim žilicama (VEGF i PDGF), odnosno u procesu angiogeneze koji smo već opisali (treće poglavlje). Kao što smo naveli i za neke sastoj­ke zelenog čaja, elagna je kiselina skoro jednako snažna kao i neke molekule koje proizvodi farmaceutska industrija s ciljem utjecanja na stanične fenomene koji dovode do stvaranja krvožilne mreže oko tumora. Uzmemo li u obzir veliku važnost angiogeneze u razvoju i napredovanju tumora, razumije se da antiangiogenetska aktivnost elagne kiseline može samo pridonijeti njezinu antikancerogenom potencijalu i da s tim u vezi jagode i maline zaslužuju posebnu pozornost u svakoj strategiji prevencije raka prehranom.

Antocijanidini

Antocijanidini su posebna vrsta polifenola zaslužna za većinu crvenih, ružičastih, modrih, narančastih i plavih boja kod raznoga voća i cvijeća. Ovi su pigmenti posebno bogati kod sitnoga voća, pogotovo u malinama i borovni­cama, a ove potonje mogu sadržavati i do 500 mg na 100 g. Dnevni unos antocijanidina može kod ljubitelja voća dosegnuti i 200 mg, što ih čini skupinom polifenola koji se najviše konzumiraju.

Ovaj obilni sadržaj antocijanidina, kao i proantocijanidina (vidi dalje u tekstu), zaslužan je za izniman antioksidacijski potencijal sitnoga voća. Kao što se vidi u tablici, od svih ana­liziranih vrsta voća, borovnica je na prvome mjestu što se tiče antioksidacijskog djelovanja, a odmah iza nje su maline, jagode i brusnice, koje su sve zajedno daleko ispred ostaloga voća što se redovito konzumira u našem društvu.

Kao što smo već napomenuli, nije uvijek jasno određeno u kojoj mjeri antioksidacijska svojstva imaju ulogu u prevenciji raka. Činjenica je da postoji niz podataka koji ukazuju na to da antocijanidini nisu samo antioksidansi, nego da te molekule mogu imati daleko širi utjecaj na razvoj raka. Primjerice, dodavanje raznih antocijanidina izoliranim stanicama raka uzgojenima u laboratoriju ponekad dovodi do fenomena kao što je zaustavljanje sinteze DNA, a time i do zaustavljanja rasta tih stanica, što nadalje uzrokuje umiranja stanice apoptozom. Još jedan od antikancerogenih učinaka antocijanidina također je povezan i sa zaustavljanjem angiogeneze. Zapravo smo otkrili da jedan od antocijanidina iz borovnice, delfinidin, ima sposobnost deaktiviranja receptora VEGF-a, koji je povezan s procesom angiogeneze, i to u koncentracijama koje se mogu postići prehranom. Zanimljivo je zamijetiti da ova aktivnost nije povezana s antioksidacijskim karakterom delfinidina, jer druga molekula, vrlo slična delfinidinu, koja se u borovnicama nalazi u velikim količinama, takozvani malvidin, ima identično antioksi dacijsko djelovanje kao i delfinidin, ali ne po­kazuje nikakvu sposobnost djelovanja na ovaj receptor.

Proantocijanidini

Proantocijanidini su kompleksni polifenoli koje tvore spojevi niza jedinica iste molekule, kate-hina, kako bi se oformio lanac različite dužine. Ti polimeri mogu formirati komplekse s proteini­ma, posebice s proteinima iz pljuvačke, što je svojstvo zaslužno za kiselost namirnica koje sadrže ove molekule, lako se proantocijanidini u obilju nalaze u zrnju, cvijeću i soku raznih biljaka, njihova prisutnost u jestivim namirni­cama razmjerno je ograničena. Izuzmemo li cimet i kakao, važne izvore koje ipak ne možemo svakodnevno konzumirati u velikim količinama (s čime se možda neki ljubitelji kakaa ne bi potpuno složili), brusnice i borovnice ostaju najvažniji izvori ovih molekula. Drugo sitno voće koje smo predstavili u ovome poglavlju sadrži znatno manje količine, iako se udio proantoci-janidina u jagodama izdvaja među drugim voćem. S druge je strane važno znati da sok od brusnice sadrži daleko manje proantocijanidina negoli samo voće u prirodnom stanju i ne može se smatrati značajnim izvorom tih molekula.

Proantocijanidini su prije svega poznati kao molekule koje imaju izuzetnu antioksi-dacijsku sposobnost. Prikaz te sposobnosti sti­že nam s drugoga putovanja koje je Jacques Carrier poduzeo u Ameriku, tijekom kojega je njegovu posadu, primoranu prezimiti u Quebecu, posebno snažno napao skorbut. Kako je to, godine 1535., Cartier zapisao u svojemu brodskom dnevniku: "Usta bi se tako upalila i izgnjila, da je i samo meso ispadalo s desni i otkrivalo korijene zuba, koji su skoro svi poispadali." Domagaya, Irokez koji je s Cartierom otišao u Francusku nakon njegova prvog puta u Ameriku, tada mu je otkrio tajnu čaja koji se spravljao od kore i iglica jednoga kanadskog četinara. Vjeruje se da se radilo o vrsti Thuya occidentalis, kanadskome bijelom cedru. Svi su mornari istom ozdravili, a danas se zna da je to čudesno iscjeljenje bilo povezano s visokim sadržajem proantocijanidina u čaju koji je uspio suzbiti učinke nedostatka vitamina C.

Što se tiče prevencije raka, istraživanja antikancerogenog potencijala proantocijanidi­na tek su na početku, ali dosada dobiveni rezul­tati ohrabruju. U laboratoriju dodavanje ovih molekula sprječava rast raznih stanica raka, posebice onih izdvojenih iz debelog crijeva, što ukazuje na to da bi antocijanidini mogli imati ulogu u prevenciji te vrste raka. Istodobno sve jasnije utvrđuje da proantocijanidini imaju sposobnost remećenja nastanka novih krvnih žilica angiogenezom pa bi stoga mogli prido­nijeti održavanju mikrotumora u njihovu latent­nom stanju, sprječavajući ih da se opskrbe krvožilnim sustavom potrebnim za njihov napredak. Na kraju spomenimo i to da istraži­vanja pokazuju kako neki proantocijanidini smanjuju sintezu estrogena i mogu također suzbiti nepoželjne posljedice povišene razine toga hormona, lako mehanizmi zaslužni za takve biološke učinke zasad ostaju nepoznati, nema nikakve sumnje da proantocijanidini imaju izuzetno zanimljive osobine u vezi s prevencijom raka i da uvođenje namirnica bogatih ovim molekulama, kao što su brusnice ili pak čokolada (poglavlje 16.), može imati samo povoljan učinak na zdravlje.

Dakle, bilo da se radi o njihovoj snažnoj antiangiogenetskoj aktivnosti ili pak o njihovu antioksidacijskom karakteru, sitno voće pred­stavlja važan izvor fitokemijskih sastojaka i zbog toga zaslužuje posebno mjesto u prehrani koja za cilj ima prevenciju raka. Tim više što bi zbog slasnog okusa ove vrste voća svi to morali raditi sa zadovoljstvom!