Darovito dijete - kako ga razumjeti i odgajati

Kako danas definiramo darovitu djecu?

Intelektualne sposobnosti djece uglavnom su mjerljive. Promatraju se kao mogućnost da se shvate odnosi između različitih elemenata neke situacije, te da se njima prilagodi u smislu razrješenja određenog problema. Zamislimo li piramidu dječje inteligencije, na vrhu bi se nalazile dvije grupe: genijalci i kreativci. Genijalnost je nemoguće utvrditi testovima, ona se očituje u praksi. Djeca genijalci, primjerice, čitaju ili računaju s tri godine, kao što je mali Mozart svirao u dobi od pet. Kreativci, pak, posjeduju specifičnu vrstu inteligencije, obično jače usmjerenu na jedno područje. Darovita djeca nisu nijedno od navedenoga, nego bismo ih mogli smjestiti stepenicu ispod genijalaca, uz napomenu da i ona posjeduju izraženu kreativnost. Nadalje, darovitost se može utvrditi odgovarajućim testovima.

Kakve posebne sposobnosti imaju darovita djeca?

Ona vrlo brzo mentalno sazrijevaju, kreativno su drukčija, imaju snažnu unutarnju motivaciju. Čitaju mnogo više od vršnjaka, i to tekstove koji su kudikamo iznad razine razumijevanja njihove kronološke dobi. Strastveno su zainteresirana za pojedine teme, ali ne moraju nužno biti odlični učenici jer se kod njih često javlja fenomen podbacivanja. Prosječan školski program obično im je nezanimljiv, a mogu pokazivati i znakove poremećaja u ponašanju, kao i otežane socijalizacije. Nikako ne toleriraju autoritet, te vrlo loše podnose stroge okvire, kako kod kuće, tako u školi. Najbolje reagiraju kad im se odrasli obraćaju ravnopravno, kao pomoćnici i partneri, a ne nadređeni.

Kako dolazi do spomenutog podbacivanja u učenju?

Zbog njihova intenzivnog zanimanja za određena područja, recipročno slabi interes za druge teme. Darovito dijete koje mnogo čita i sjajno se snalazi s riječima, ne mora biti nadareno i za matematiku. Upravo iz tog razloga, školski ih sustav često zanemaruje ili uopće ne prepoznaje. Neka istraživanja pokazuju da među školskom djecom ima čak 10 posto darovitih, pa je njihovo neprepoznavanje zapravo gubitak za društvo u cjelini. Naime, ako ne razvijamo sposobnosti te djece, ona će biti izgubljena u prosječnosti grupe.

Zbog čega dolazi do poremećaja u ponašanju i teže socijalizacije kod darovite djece?

Darovita djeca kognitivnim razvojem premašuju drugu djecu iste kronološke dobi, pa teško pronalaze prijatelje među vršnjacima. Uz to, darovito dijete koje nastavu sluša prema redovnom školskom programu vrlo brzo usvaja gradivo, koje mu djeluje u najmanju ruku dosadno, zbog čega postaje hiperaktivno, ometa tijek nastave i skreće pozornost na sebe. Time zapravo pokazuje da želi surađivati, ali na sebi prilagođenoj razini. Najlakši način da se ublaži raskorak između njihovih intenzivnih potreba i školskog programa je uvođenje dodatne literature za darovite učenike.

Hiperaktivnost darovite djece često se tumači kroz specifičnu biokemijsku aktivnost njihova mozga. Znanstvenici tvrde da je mozgu darovita djeteta potrebno više podražaja. Upravo tako. Ilustrirano, da bi mogao održati optimalnu razinu koncentracije, mozak darovitog djeteta treba veću količinu informacija u usporedbi s mozgom prosječnog djeteta. Dodatni podražaj uvodimo u obliku novih sadržaja, prilagođenih sklonostima darovitog učenika. Vrlo je poticajno s takvom djecom raspravljati o temama koje ih zanimaju. Nastavnici bi se pritom trebali naoružati strpljenjem i razumijevanjem, odgovoriti na svako dječje pitanje, te pritom koristiti uzročna objašnjenja. Znatiželju djeteta valja poticati, a ne zataškavati. Iz tog, ali i drugih razloga, treba educirati nastavni kadar.

Sama spoznaja o postojanju takve djece velik je napredak, no sljedeći korak konkretan je odgojno-obrazovni program za darovitu djecu i edukacija kadra, čemu se u Hrvatskoj još nije ozbiljno pristupilo.

Koliko su nastavnici i profesori spremni raditi s nadarenom djecom kad to od njih zahtijeva dodatnu obuku?

Mlađi pedagozi uglavnom ispravno detektiraju probleme nadarene djece, pokušavaju pomicati granice i stjecati nova praktična znanja, voljni su pristupiti svakom djetetu individualno. Čak i voditeljice tečajeva stranih jezika u našoj igraonici često mi prilaze s upitima, te se, ako prepoznaju nadareno dijete ili dijete koje na bilo koji način odudara od ostalih, pokušavaju dodatno informirati kako bi prilagodile pristup. Kod starijeg kadra, što ne mora biti pravilo, no često se pokazuje problemom, prevladavaju i stariji odgojni obrasci, pa katkad izostaje razumijevanje za potrebe današnje djece općenito. Zato bi sustavna i obvezna edukacija kadra uvelike pomogla i samim prosvjetnim djelatnicima.

Koliko je bitna suradnja roditelja i nastavnika?

Ona je ključna za napredovanje nadarenog djeteta. U svojoj terapeutskoj praksi redovito kontaktiram s nastavnikom djeteta, a po potrebi i sa školskim pedagogom i psihologom. Interakcija nas kao stručnih suradnika vrlo je važna, jer dijete različito funkcionira individualno i u grupi, pa je povratna informacija nastavnika, koji dijete prati u socijalnom okruženju, od velike koristi.

Darovita djeca često se povlače u vlastiti svijet te odbijaju surađivati u realnosti.

Treba li roditelj poštovati taj zatvoreni svijet mašte ili ipak pokušati inicirati dijete u vanjski svijet?

Daleko je zdravije kad roditelji reagiraju i pokušaju dijete navesti da traži sadržaje i izvan svog svijeta, odnosno da ne dopuste djetetu daljnje povlačenje u sebe. Čak i ako ono pokazuje otpor, roditelj bi postupno trebao uvoditi "vanjske" sadržaje bliske interesima djeteta i uključiti u aktivnosti cijelu obitelj. Razumijevanje, iskrenost, podrška i poštovanje unutar obitelji svakako su prve stepenice prema uspješnom razvoju darovitog djeteta.