Dječji strahovi - dio odrastanja, ali i znak poremećaja

O strahovima

Razvojni strahovi normalna su pojava, no neurotski su posljedica slabosti u odnosu roditelji - dijete.

Strah je neugodan osjećaj koji se u nama javlja kad se suočimo s nekim vanjskim ili unutarnjim objektom. Vanjski objekt može biti živa osoba, životinja, situacija, zvuk, miris, a unutarnji je neki intrapsihički sadržaj koji u sebi stvorimo (sjetimo se neke grozne osobe, duha, čudovišta, strašne situacije u kojoj smo bili ili bismo mogli doći). Bezbroj je unutarnjih i vanjskih objekata koji mogu izazavati strah. Svaki čovjek, pa tako i dijete, ima svoj repertoar zastrašujućih objekata. Netko više, a netko manje. Neki su objekti gotovo univerzalni, primjerice zmija, bolest, smrt, potres, mrak, ludilo, mučenje. Dakle, kad govorimo o strahovima, podrazumijevamo da postoji objekt koji je izazvao to stanje neugode. Nekad se, međutim, javi i kad nemamo jasan objekt koji ga je izazvao.

Stanje neugode nazivamo - tjeskoba, anksioznost, strepnja ili plašnja. Gledajući s pozitivne strane na te fenomene, možemo reći da nas strah često štiti od situacija koje bi mogle biti pogubne za nas. Strah nije samo svojstven čovjeku. Nalazimo ga i kod životinja, a s obzirom na obrambeni karakter straha, očito je i evolucijski važan. Neki strahovi, s obzirom na objekt koji ih je izazvao, djeluju nerealno, odnosno pretjerano. Njih obično nazivamo fobijama.

Reakcije u strahu

U stanjima straha osoba se nesvjesno i svjesno pokušava na neki način obraniti od prijetećeg objekta, tj. riješiti se straha, pa mobilizira obrambene mehanizme tijela i psihe. Srce počinje jače i brže udarati, krvni se tlak povisi, zjenice se prošire, koža je hladna, a dlake nakostriješene, mišići postaju napeti, disanje se produbi, usta postaju suha, pažnja se znatno izoštri i intenzivno se traži rješenje... Ukratko, osoba je spremna na bijeg i/ili borbu.

U stanjima anksioznosti, tj. kad nam objekt straha nije jasan, organizam se isto ili slično ponaša. Dijete se ponaša kao i odrasla osoba, ali ipak postoje neke razlike, osobito u male djece. Malo će dijete u situacijama straha biti sklonije reagirati općom zakočenošću. Ili će vjerojatno bježati i vrištati, a neće se suprotstavljati izvoru straha, jer dječji ego sa svojim obranama preslab je u odnosu na stvarne i imaginarne prijetnje. U djece redovito nalazimo tzv. razvojne strahove koji su normalna pojava i koji se pojavljuju, mijenjaju i spontano nestaju kako prelaze iz jedne razvojne faze u drugu. Takvi strahovi najčešće ne zahtijevaju stručnu pomoć. No, postoje i tzv. neurotski strahovi koji nisu uobičajen izraz dječjeg razvoja nego su posljedica slabosti u odnosu roditelji - dijete. Oni najčešće ne prolaze spontano i često je potrebna stručna pomoć.

Karakteristike kroz razvojne faze

Posve je razumljivo da se strah, kao jedna od primarnih emocija koja štiti dijete, javlja vrlo rano. Promatranja djece pokazala su da se reakcija straha prvi put može uočiti u dobi između šest i osam mjeseci dojenčeta. Dojenče reagira strahom kad mu se u vidnom polju pojavi nepoznata osoba. Još u ranijoj dobi reagira trzanjem, eventualno plačem na iznenadni jaki zvuk ili naglo tresenje.

Tijekom prve godine života djetetov libido (pojednostavljeno prema S. Freudu - energija žudnje prema nečemu) orijentiran je na usta, pa kažemo da je dijete u oralnoj fazi. Majka koja hrani dijete može biti dovoljno dobra majka i uspješno prepoznavati djetetove oralne potrebe kad je gladno ili sito, razvijajući u kod njega osjećaj zadovoljstva i sigurnosti. Majka koja ne prepoznaje dobro potrebe svog djeteta zasigurno će u njemu poticati nezadovoljstvo i anksioznost. Kako dijete raste, sve je veći broj potencijalnih izvora straha, a njegova reakcija postaje sve složenija.

U drugoj godini života libido djeteta usmjerava se s usta na analni otvor. Dijete ulazi u tzv. analnu fazu koja traje otprilike do navršene treće godine života. Počinje obraćati pozornost na ispuštanje i zadržavanje stolice. Roditelji ga u tom razdoblju obično počinju učiti čistoći, tj. nastoje ga riješiti pelena. Kroz davanje i nedavanje stolice dijete nagrađuje ili kažnjava roditelje. Govorimo o analnoj agresiji prema roditeljima. Roditelji na dječje postupke povremeno reagiraju ljutnjom i uskraćivanjem ljubavi, što plaši dijete. Tako počinje svoju analnu agresivnost vezivati uza strah od gubitka roditeljske ljubavi. Na sam čin "gubitka" stolice dijete može reagirati strahom jer se feces počinje u toj fazi doživljavati kao dio svog tijela.

U tijeku procesa individualizacije, između 18. i 24. mjeseca, dijete postaje svjesno svoje zasebnosti od majke. Svjesnost toga i dvojba koja se tada javlja "odvojiti se ili ne odvojiti" od majke dodatno razbuktava separacijske strahove djeteta.

Nakon navršene treće godine života dijete počinje biti sve više orijentirano na svoje spolovilo, pa se ta faza zove falusnom fazom. Polažući sve veću važnost tom organu, dijete se počinje zanimati i za spol drugih osoba, prije svega onih najbližih kao što su roditelji, braća i sestre. Primijetivši razliku u organima između muškog i ženskog spola, formira se klica anksioznosti i budućih strahova vezanih uz gubitak tog organa.

Od 3,5 do 5,5 godina dijete pokazuje sve veće zanimanje za roditelja suprotnog spola i rivalstvo prema roditelju istoga spola. Točnije i jednog i drugog roditelja istodobno voli i mrzi, ali je onom suprotnog spola više sklono. Govorimo o edipalnoj ljubavi, odnosno o edipalnoj fazi razvoja (edipalni kompleks). Dječje ljubavne fantazije prema roditelju suprotnog spola i konkurencija istospolnom roditelju rađaju strah od kazne, tzv. kastracijski strah (kastracijski kompleks). Zbog složenosti zbivanja u toj razvojnoj fazi, u djeteta se mogu javiti strahovi, odnosno fobije raznih kliničkih slika (od životinja, oštrih predmeta, policajaca, liječnika, ozljede tijela, bolesti itd.), ali one se obično spontano rješavaju kako se ta faza bliži kraju i prelazi u puno mirniju razvojnu fazu znakovita imena - latenciju.

Latencija je razdoblje od 6. do 11. godine, u kojem je dijete spremno krenuti u školu. Najpoznatiji strah te faze je onaj od škole ili školska fobija. Dijete odbija ići u školu. Boji se ostati na nastavi bez nekoga iz najužeg kruga obitelji, najčešće majke. Majka je često prisiljena dijete dovoditi u školu, a povremeno i sjediti s njime u školskoj klupi. Kad se školska fobija smiri, stalno je prisutna opasnost da se poslije praznika ili čak duljeg vikenda ponovno razbukta. Nekad je maskirana, pa dijete može imati uporne glavobolje, trbuhobolje, mučnine, nesvjestice, opću slabost i sl. Zbog tih simptoma roditelji ga ne tjeraju u školu, a i sami nastavnici ga sažalijevaju i šalju kući. Što dijete dulje izostaje, to će teže ponovno krenuti na nastavu. Riječ je najčešće o emocionalno nezrelom, nesigurnom djetetu koje se osjeća izgubljenim u ambijentu škole, gdje se od njega očekuje da funkcionira samostalno i dokazuje pred nastavnikom i učenicima iz razreda. Rješavanje školske fobije najčešće je dugotrajan proces i najbolje je što prije potražiti stručnu pomoć.

U sljedećoj fazi od 12. do 20. godine života, koja se zove pubertet ili adolescencija, ponovno se razbuktaju svakojaki strahovi i anksioznosti uz prateće smetnje ponašanja, što rezultira kompleksnom kliničkom slikom popularno zvanom adolescentna kriza. Da spomenemo samo neke: separacijska anksioznost zbog odvajanja od roditelja, nevoljenosti, nesposobnosti, strahovi zbog naglih promjena izgleda tijela, strahovi od bolesti, osiromašenja, neuspjeha, debljanja, seksualnosti, trudnoće, osjećaji manje vrijednosti. Na sreću, većina tih strahova i kriza su prolaznog, razvojnog karaktera i najčešće se sami riješe bez posebne stručne pomoći. Bez obzira na to što ništa neće bitno ubrzati tijek promjena nabolje, nastojte se prema svom adolescentu odnositi s uvažavanjem njegove individualnosti i privatnosti, pokušajte s njim pregovarati, a ne naređivati mu, učite ga da bude odgovoran i misli svojom glavom te da prihvaća posljedice svojih postupaka. Bavite se više sobom i svojim bračnim partnerom, a ne adolescentom pa će uz takvo vaše ponašanje lakše ući u svijet odraslih.

Još o strahovima...

Moramo još spomenuti strahove vezane uz stres i traumu. Dijete koje je doživjelo neko za njega zastrašujuće iskustvo (primjerice, prometnu nesreću, naglu smrt voljene osobe, rastavu braka roditelja, bolničko liječenje, zlostavljanje itd...), često će imati strahove pri odlasku na spavanje. Bojat će se samo zaspati, tražit će da netko od roditelja s njim legne ili da barem spava s upaljenim svjetlom. Tijekom spavanja dijete će ponovno proživljavati traumatsko iskustvo u snovima, a što okolini može djelovati zastrašujuće, pa će ga htjeti u dobroj namjeri probuditi. Možda će ponovno početi mokriti u snu. Savjet je: pustite dijete da spava, unatoč ružnim snovima i nemiru. Zagrlite ga, pomazite mu, nešto mu nježno šapćite na uho pa će se to pozitivno odraziti na snove, dijete će se smiriti i prespavati noć. Ujutro pokušajte razgovarati o tome što je sanjalo, sugerirajte mu da nacrta strašne snove ili barem neki detalj koji ga plaši. Predškolska djeca traumu će pokušati razriješiti kroz repetitivne igre, a vjerojatno će koristiti ako se uključi i roditelj. Poslije traume dijete će vjerojatno izbjegavati mjesta, situacije i osobe koje ga podsjećaju na traumatsko iskustvo. Nemojte ga prisiljavati, jer za oporavak od traume treba vremena, a često i mnogo terapijskog rada.

Strah od odlaska na spavanje bez pratnje (vrsta separacijskog straha) može se olakšati paljenjem noćne lampice, odškrinutim sobnim vratima i igračkama koje dijete samo odabere i poslaže pokraj sebe u krevet. U tom slučaju igračke (ili samo jedna igračka ili neki predmet) imaju funkciju tzv. prijelaznog objekta koji predstavlja simboličnu zamjenu za majku. Prije odlaska u krevet djetetu možemo ispričati priču koja ga smiruje, popričati o tome čega se boji, odnosno predložiti mu da to nacrta, a nacrtani crtež spremiti na sigurno mjesto ili uništiti.

Nemirno spavanje i noćno buđenje česti su u male djece, premda većina djece nije imala traumatskih iskustava. Ponovno je riječ o razvojnom fenomenu zbog kojeg dijete noću ružno sanja (pojavljuju se loši objekti u liku vještice, vuka, čudovišta, klauna itd. koji ga napadaju, otimaju i odnose), dijete se jako boji i budi u krevetu. Obično nakon takvoga noćnog buđenja želi ići roditeljima u krevet.

Često se zaboravlja da dnevni, a osobito noćni strahovi mogu biti potaknuti i podržavani gledanjem filmova i igranjem kompjutorskih igara u kojima ima nasilja i strave.