Kako biti pravedan?

Poprište događaja: dječje igralište

Situacija: grupa djece nižeg uzrasta, recimo, mlađe školske dobi, među kojima je i vaše dijete, zabavljena je igrom.

Pojavljujete se upravo u trenutku kad je jedna od djevojčica dograbila kosu vaše kćeri i srušila ju posred blata - koje je do toga časa bilo tijesto za kolače, čokoladne. Pridižući se, vaša je curica dohvatila dva tek napunjena plastična kalupa i iskrenula ih ovoj posred glave - našto je ona uzvratila povećim komadom još neoblikovanog tijesta - ravno na sniježno bijelu bluzicu. Obje vrište: Ti si prva počela! Ti si meni rekla... Što činite?

• Već izdaleka vrištite neka prestanu;
• Uspijevate ih razdvojiti, izlažući se riziku da u gužvi i sami zaradite koji kolačić, a potom nastojite organizirati mirovne pregovore;
• Zaštitnički grlite svoju djevojčicu, istovremeno prijeteći suparnici kako ćete joj p očupati kosu i iščupati uši - ili ju barem tužiti onoj njezinoj mami;
• Bijesni, bez riječi odvlačite svoju kćer brojeći joj kako ju više nećete pustiti van kad se ne zna igrati;
• Nakon što ste ustanovili da na bojnom polju nema hladnog oružja, okrećete se i odlazite bez da intervenirate.

Učinili biste nešto drugo? Doista, kako reagirati, a da bi to bilo pravedno? I što je uopće pravedno? Dakako, roditelj je često, ako ne i uvijek, subjektivan u procjeni udjela svog djeteta u nekoj svinjariji - čak i kad se ne radi (samo) o blatu. Neki, oni rjeđi doduše, svu krivicu uvijek svale na svoje dijete:

• Tako ti i treba...;
• Da ga nisi izazivao...;
• Znam ja tebe jako dobro! Kad bi malo više slušala ono što ti govorim... i sl.

Drugi imaju običaj pokrivati dijete (Mojem djetetu takvo što nikada ne bi palo na um..), zauzimati se za njega na uštrb prava druge djece (Ništa ti ne brini, nisi ti kriv, pokazat ću ja njemu i njegovom tati..), odricati mu sposobnost da bilo što učini samo (Ti si još mali i ne razumiješ kako se to radi...)

Kasnije mu u školi opravdavaju neopravdane izostanke, kupuju mu ispite i na druge načine nadoknađuju vrijeme koje s njim ne provode i ljubav koju mu ne pokazuju. Na taj se način sasvim pouzdano razvijaju nesigurne osobe: bez dovoljno samopouzdanja i općenito vjere u vlastite snage i sposobnosti.

Treću kategoriju čine oni koji su subjektivni bez svoje greške. Naime, u situacijama kad je čovjek uznemiren (a naravno da je uznemiren ako mu je dijete u nešto upetljano), njegova sposobnost točnog opažanja, kao i kasnijeg točnog prisjećanja događaja je na vrlo niskim granama. Od toga pa do nepravedne prosudbe samo je - pola koraka.

Što, dakle, činiti? Od malih nogu podučavajte dijete socijalnim vještinama; osobito se to odnosi na:

• rješavanje problema u interpersonalnim odnosima
• nenasilno zauzimanje za svoje potrebe i
• toleriranje drugačijeg mišljenja.

(Od koristi je ako i sam roditelj ima na repertoaru ponašanja ove vještine, ali - ni za njega nikad nije kasno!)

Razgovarajte s djetetom o tomu kako bi ono željelo da vi reagirate u situacijama sličnima gore opisanoj. Mnoga djeca, naime, ne vole da se roditelji miješaju u njihove sukobe: ne samo da ih drugi potom zadirkuju kako su mamine maze, nego to onda izaziva i miješanje roditelja s druge strane i - buha se napuše u slona.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: