pregled razvoja djeteta kroz prve dvije godine života

• U 1. mjesecu dijete se ne može osjetiti odvojeno od okolnog svijeta, ono još ne razlikuje JA od ne-JA.
• Na kraju 2. mjeseca još ne razlikuje crte lica majke, ali je to najčešći vidni podražaj povezan s ugodnim osjećajem sitosti i nježnih dodira.
• U 3. mjesecu počinje zapažati lice majke, reagira na njega smiješkom. Sada dijete ima svoj objekt koji je značajan u oblikovanju psihičkog života djeteta.
• Između 5. i 8. mjeseca dijete počinje raspoznavati pojedine osobe međusobno i emocionalno se vezati na njih. Dijete te dobi osjeća strah kad majka nije prisutna. Taj strah nazivamo strahom od separacije. Spitz ga naziva strahom osmog mjeseca.

Dijete se u ovoj dobi voli igrati tako da baca predmete koje mu mi dohvaćamo i tu igru može ponavljati do beskonačnosti. Tako ono stiče sigurnost de će se i majka kada ode opet vratiti (stjecanje iskustva o konstantnosti objekta).

Krajem prve godine počinje se razdvajati dijada.

U 2. godini dijete često reagira sa ?ne? kad majka nešto zahtijeva od njega. Razvija se negativizam koji roditelji pod svaku cijenu nastoje suzbiti umjesto da ne obraćaju pažnju na njega.

Između 15. i 18. mjeseca počinje kontrola sfinktera. Povoljno je kad dijete napusti ugodu refleksne ekskrecije dragovoljno - za ljubav osobi koja ga na to stimulira. U tom razdoblju roditelji stimuliraju kontrolu sfinktera na razne načine. Konflikt tog razdoblja ?čistoća ili prljavost?, ?poslušnost ili neposluh? može se previše zaoštriti i u većoj mjeri izazvati strah od gubitka ljubavi na uštrb individualnosti djeteta.

U toku procesa individuacije između 18. i 24. mjeseca strah od separacije je najjači. Dijete se grčevito drži majke u razvojnom konfliktu pokrenutom neminovnošću separacije. Kao prijelazni objekt, koji olakšava separaciju, obično se javlja igračka ili neki drugi meki predmet.

Uloga oca u ranoj dobi djeteta nije očita kao majčina, ali je svejedno vrlo velika. Otac svojom biološkom i djelomično socijalnom različitošću od majke unosi u odnos s djetetom više stvarnosti vanjskog svijeta. Brinući se o djetetu otac kao osoba vrlo bliska njemu utisne između majke i djeteta (prva triangulacija) te na taj način potiče separaciju. Ako je majka ona koja djetetu daruje život, i ona koja svojom toplinom i ljubavlju postavlja osnovu djetetovog sebstva, otac je onaj koji djetetu omogućava da izađe iz simbioze, onaj koji daje smisao separaciji. Otac je onaj koji djetetu nudi svijet izvan simbioze kao neizrecivo lijep i daje djetetu poticaj da se upusti u njegovo istraživanje. Reaprochmentom se dijete puni vječnom majčinom ljubavi i odlazi na to putovanje koje zovemo životom.

Između 2. i 3. godine dijete postaje svjesno svog spola. Otac kao osoba suprotnog spola privlači djevojčicu, a kao istospolni postaje za dječaka pogodna osoba za identifikaciju. I majka je sada osoba ženskog spola u koju se djevojčica nastoji ugledati, a na koju dječak upravlja svoje djetinje želje i fantazije. Ova druga triangulacija na osnovu spola za dijete je puna različitih afekata i konflikata, najčešće ograničenih na obiteljski krug. Dijete te dobi je sklono utješnim fantazijama o vlastitoj važnosti (primjer dječaka koji je pričao kad se vratio s mora da je svojom lopaticom ubio morskog psa).

Dijete te dobi češće je znatiželjno, veselo i obijesno, ali može biti nesretno i patiti. O zrelosti roditelja ovisi da li će pritom moći zadržati svoju psihičku ravnotežu i koliko će pomoći djetetu da izađe iz te emocionalne gužve spolno dobro identificiran i s određenom psihičkom strukturom NAD-JA. U toj dobi vrlo je važna i igra djeteta (djevojčice s lutkom i dječaka s oružjem).

Kod neurotičnih roditelja mogu se aktivirati vlastiti neriješeni konflikti karakteristični za tu fazu i smetati tok emocionalnog razvoja djeteta. Pravilnim pristupom edipovskoj problematici roditelji će pomoći djetetu da izdiferencira svoju spolnu ulogu i odabere objekt identifikacije. Upravo zbog toga je važno da roditelji u djetetovu edipovsku problematiku ne unose svoje nerazriješene konflikte nastale na istoj osnovi, čime onemogućuju djetetu da razriješi razvojnu problematiku ove faze.