Rizici plastičnih operacija

Pretpostavlja se da se godišnje oko 3.000 Hrvata podvrgne plastičnim operacijama. Najčešće se radi o povećanju grudi, korekcijama nosa, isisavanju masnoća iz tijela i uklanjanju podočnjaka. Kozmetičke operacije postale su ne samo u Americi nego i kod nas sasvim uobičajene. Ipak, Amerikanci i dalje u njima prednjače, njih se takvim operacijama godišnje podvrgne oko 10 milijuna.

Kao i svaki drugi operativni zahvat, plastične operacije nikad nisu potpuno bez rizika. Iako je svaki pacijent prije podvrgavanja plastičnoj operaciji razgovarao sa svojim kirurgom o mogućim rizicima vezanim uz fizičko zdravlje, postoje još neki povezani rizici koji se najčešće ne spominju.

U pravilu, ljudi koji idu pod nož u potrazi za boljim izgledom vjerojatno pate od nekog psihijatrijskog problema. Osim toga istraživanja su pokazala kako je i veća vjerojatnost, gotovo za 45% da će počiniti samoubojstvo.

Povezano s tim je i pitanje donosi li kozmetička kirurgija ikakve koristi za mentalno zdravlje pojedinaca. Ipak, reklame i promocije, osim što obećavaju veće grudi, obećavaju i veće zadovoljstvo životom, obećava se osim fizičkog i psihološki lifting. Većina vjeruje da će im plastične operacije povećati samopouzdanje i poboljšati odnos prema vlastitom tijelu. Jer u protivnom, operacija bi bila bacanje i novaca i vremena.

Ipak, rezultati nekoliko različitih istraživanja kojima se pratio učinak plastičnih operacija na mentalno zdravlje dali su jednake zaključke. Možda vas i neće iznenaditi, ali prema njima pacijenti koji su se podvrgli plastičnoj operaciji imaju lošiju sliku o sebi i svome tijelu. Čak 18 % osoba koje su se podvrgle plastičnim operacijama uzimaju neke lijekove kojima liječe psihijatrijsko stanje, najčešće antidepresive. Za usporedbu samo 5% osoba koji se nisu podvrgli plastičnoj operaciji uzima iste lijekove.

To samo po sebi još uvijek ne znači da je plastična operacija loša ideja, jer pacijenti koji su se podvrgli plastičnim operacijama u prosjeku više pažnje posvećuju izgledu, fitnessu i zdravoj prehrani, a veća upotreba psihijatrijskih lijekova može samo značiti da oni više pažnje posvećuju i svome mentalnom zdravlju.

Mnoga istraživanja pokazala su kako većina pacijenata nakon operativnog zahvata bude zadovoljno učinkom operacije, a kratkoročno operacija zaista povećava i samopouzdanje.

Istraživanje provedeno u Virginiji 2002. godine pokazalo je kako se percepcija svoga tijela kod žena poboljšala, a poboljšanje traje najmanje dvije godine od operacije.

Ono što više uznemirava je istraživanje kojim se povezuju plastične operacije sa samoubojstvima. Pet nedavnih istraživanja, uključujući istraživanje provedeno u SAD-u na 13,000 žena sa silikonskim umetcima u grudima i ono u Kanadi na 24.000 (kojim se pokušalo povezati rak dojke i silikonske umetke u grudima, što se nije uspjelo), otkrila su novu poveznicu - žene koje imaju silikonske umetke u grudima imaju dva do tri puta veće šanse da će se ubiti od onih koje ih nemaju.

Nakon toga je provedeno novo istraživanje vezano uz mortalitet u Kanadi. U njemu je sudjelovalo 25.000 žena sa silikonskim umetcima i 16.000 drugih žena koje su bile na nekoj vrsti plastične operacije. Zaključak je bio kako se rizik samoubojstva skoro udvostručava.

Pokušaj pronalaska uzroka povezanosti između samoubojstva i plastičnih operacija je vrlo težak. Jedno od objašnjenja, ali koje još uvijek nije dokazano, je kako zbog rupa u implantima mijenja se kemijski sastav u mozgu, potičući kod nekih žena samoubojstvo. Drugo objašnjenje je kako žene s implantima u grudima češće pokušavaju samoubojstvo jer su sklonije raznim ovisnostima poput droge i alkohola. Treće objašnjenje je da žene koje se podvrgavaju plastičnim operacijama imaju neke psihijatrijske poremećaje od ranije, ali da ih kirurzi ne primjećuju ili ih ignoriraju.

Još jedno stanje koje je uobičajeno kod ljudi koji se podvrgavaju plastičnim operacijama je "umišljena ružnoća" . Pacijenti su opsjednuti jedva primjetnim ili čak nepostojećim nesavršenostima u njihovom fizičkom izgledu, a ispada kako je "umišljenom ružnoćom" pogođeno više ljudi nego što se sumnjalo. Istraživanje provedeno na Američkom sveučilištu pokazalo je kako 2,5% Američkih studenata ima simptome "umišljene ružnoće" . U Njemačkoj 1 do 2 % populacije ima sve kriterije za dijagnozu, dok mnogo veći postotak ima umjerenije oblike poremećaja. Tri četvrtine ljudi sa simptomima "umišljene ružnoće" traže pomoć plastičnog kirurga ili neki dermatološki zahvat. Plastična operacija je za te ljude rijetko korisna, a često pogoršava simptome. Ako su zadovoljni s tim dijelom tijela, što se ne događa često, svoju zabrinutost prebacuju na drugi dio tijela, ne shvaćajući kako je njihov problem unutra, a ne izvana.

Mnogi kirurzi pokušavaju proučiti svoje pacijente i napraviti "psihološku prihvatljivost" za operaciju, na način da gledaju što motivira pacijenta na operaciju.

Međutim i osobe koje razmišljaju o operaciji trebale bi razmisliti o svojim motivima. Misle li da će im operacija promijeniti život trebali bi prije operacije konzultirati psihologa ili psihijatra, jer oni mogu promijeniti život i od njih se to očekuje, ali takav zahtjev stavljati pred plastičnog kirurga je nerealno.