Je li sve što smo znali o depresiji, zapravo, pogrešno?

Je li sve što smo znali o depresiji, zapravo, pogrešno?

Je li sve što smo znali o depresiji, zapravo, pogrešno?
  • Objavljeno: Utorak, 27.02.2018.
  • Broj pregleda: 14.917
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:
Je li sve što smo znali o depresiji, zapravo, pogrešno?
Izvor slike: Depositphotos

U sedamdesetima je slučajno otkrivena istina o depresiji. Istina koja se brzo pomela pod tepih jer su njene implikacije bile previše neugodne i previše eksplozivne.

Američki psihijatri su napisali knjigu koja će detaljno prikazati sve simptome različitih duševnih bolesti kako bi se mogle identificirati i liječiti. Iznijeli su devet simptoma koje pacijent mora imati kako bi se dijagnosticira depresija. Na primjer, smanjen interes za užitak ili stalno loše raspoloženje. Kako bi liječnik zaključio da ste depresivni, morali ste imati pet simptoma u razdoblju od nekoliko tjedana.

Priručnik je poslan liječnicima diljem SAD-a i oni su ga počeli koristiti za dijagnosticiranje. Nakon nekog vremena shvatili su kako nešto ne štima. Ako su slijedili ovaj priručnik, morali su dijagnosticirati depresiju svakoj osobi koja je tužna i početi ju liječiti. Ako izgubite nekoga tko vam je blizak, ispada da će se ti simptomi automatski pojaviti. Liječnici su željeli znati trebaju li početi davati lijekove svakoj ožalošćenoj osobi u Americi.

Saznajte kako socijalna anksioznost i zlostavljanje utječu na razvoj depresije!

Autori knjige su dodali posebnu klauzulu na popis simptoma depresije. Ništa od toga ne vrijedi ako ste u posljednjih godinu dana izgubili nekoga koga volite. U takvoj situaciji, svi ti simptomi su prirodni.

Prolazile su godine i desetljeća a liječnici su počeli postavljati još pitanja. Govorili su pacijentima kako je depresija, zapravo, samo rezultat kemijske neravnoteže u mozgu. Javljaju se niske razine serotonina ili prirodnog nedostatka nekog drugog spoja. Uzrok nije vaš život već vaš mozak. Neki liječnici su se počeli pitati kako se to uklapa u priču o gubitku bliske osobe i o tuzi koja se tada javlja. Ako smatramo kako su simptomi depresije logičan i razumljiv odgovor na jedan skup životnih okolnosti kao što je gubitak voljene osobe, jesu li razumljiv odgovor na druge životne situacije? Što ako izgubite posao? Što ako radite posao koji mrzite? Što ako ste sami i bez prijatelja?

Činilo se da je tuga zbog gubitka poljuljala tvrdnju kako su uzroci depresije u našim glavama. Sada se smatralo kako uzroci za depresiju postoje oko nas i trebali bi biti istraženi i riješeni. Ovo je bila rasprava o kojoj većina psihijatara nije htjela razgovarati. Sa svakim novim izdanjem priručnika smanjili su razdoblje tugovanja koje vam je dopušteno prije nego što vas označe mentalno bolesnim. Sada vam liječnik može dijagnosticirati depresiju i staviti vas na terapiju neposredno nakon gubitka voljene osobe.

Doktorica Joanne Cacciatore, s državnog sveučilišta u Arizoni, postala je vodeći stručnjak za tugu nakon što je njezina beba umrla tijekom porođaja. Rekla je kako ova rasprava otkriva ključni problem s kojim se susrećemo kada govorimo o depresiji, anksioznosti i drugim oblicima patnje: ne razmatramo kontekst u kojem se ti osjećaji javljaju. Ponašamo se kao da se ljudska patnja može procijeniti isključivo pomoću kontrolne liste. Ako uzmemo u obzir stvarni život, kada liječimo depresiju i anksioznost, to bi zahtijevalo cjelokupnu promjenu sustava. Moramo prestati liječiti simptome. Simptomi su glasnik dubljeg problema. Moramo se pozabaviti dubljim problemom.

Da bi shvatila ovaj različit način razmišljanja, doktorica Joanne Cacciatore morala je najprije istražiti staru priču. Profesor Irving Kirsch sa Sveučilišta Harvard je Sherlock Holmes kemijskih antidepresiva - čovjek koji je pomno promatrao dokaze o davanju lijekova depresivnim i tjeskobnim ljudima. U devedesetima je propisao kemijske antidepresive svojim pacijentima s povjerenjem. Poznavao je objavljene znanstvene dokaze i bilo je jasno: pokazalo se da je 70% ljudi koji su ih uzimali osjetilo poboljšanje. Počeo je to dodatno istraživati i zatražio je podatke koje su farmaceutske tvrtke privatno skupljale o tim lijekovima. Bio je uvjeren kako će pronaći i druge pozitivne učinke. Ali, onda se dogodilo nešto neobično.

Pokazalo se kako farmaceutske tvrtke (koje financiraju gotovo sva istraživanja tih lijekova) uzmu veliki broj studija, odbace sve one koje ukazuju kako ti lijekovi imaju vrlo ograničene učinke, a zatim se pozivaju samo na one koje zagovaraju uspjeh lijeka. U jednom istraživanju, lijek je uzelo 245 osoba, no farmaceutska tvrtka je objavila rezultate samo za njih 27. Tih 27 pacijenata su oni na koje je lijek djelovao. Odjednom je profesor Kirsch shvatio da tih 70% pacijenata koji su osjetili poboljšanje zapravo nije realan podatak.

Ispada da između 65 i 80% osoba na antidepresivima ponovno postaje depresivno u roku od godine dana. Profesor Kirsch je objasnio kako ovi lijekovi imaju pozitivan učinak za neke ljude ali očito ne mogu biti rješenje za većinu nas jer smo još uvijek depresivni čak i kada ih uzimamo.

Znate li što je nasmijana depresija?

To je dovelo do to ga da profesor Kirsch postavi jedno osnovno pitanje: kako znamo da je depresija uzrokovana niskom razinom serotonina? Kada je počeo istraživati, ispostavilo se kako dokazi nisu tako čvrsti. Profesor Andrew Scull s Princetona objasnio je kako je povezivanje depresije s niskom razinom serotonina neznanstveno i dovodi u zabludu. Doktor David Healy tvrdi kako nikada nije bilo osnove za to. Kaže kako je to bio samo marketinški trik.

Svi znamo kako svako ljudsko biće ima osnovne potrebe: za hranom, za vodom, za skloništem, za čistim zrakom. Ispada da, na isti način, svi ljudi imaju određene osnovne psihološke potrebe. Moramo osjećati da pripadamo. Moramo se osjećati vrijednim. Moramo osjećati da smo dobri u nečemu. Moramo osjećati da imamo sigurnu budućnost. I sve je više dokaza kako naša kultura ne ispunjava te psihološke potrebe za većinu ljudi. Na vrlo različite načine smo se odvojili od stvari koje su nam zaista potrebne, a ta duboka isključenost vodi do ove epidemije depresije i tjeskobe oko nas.

Postoje snažni dokazi da ljudska bića trebaju osjetiti kako njihovi životi imaju smisla: da rade nešto sa svrhom. To je prirodna psihološka potreba. No, između 2011. i 2012. godine, tvrtka Gallup je provela najdetaljniju studiju o tome kako se ljudi osjećaju po pitanju svog posla. Otkrili su kako 13% ljudi smatra da su angažirani na svom poslu. Smatraju ga smislenim i vesele mu se. 63% ispitanika je odgovorilo kako nisu angažirani. I 24% ispitanika ne voli svoj posao i mrze taj osjećaj.

1970. australski znanstvenik Michael Marmot je želio istražiti što uzrokuje stres na radnom mjestu i vjerovao je kako je pronašao savršen laboratorij u kojem bi mogao otkriti odgovor: britansku državnu službu sa sjedištem u Whitehallu. Ova mala vojska birokrata je bila podijeljena na 19 različitih hijerarhijskih razina. Ono što je u početku želio znati je: tko će najvjerojatnije dobiti srčani udar zbog stresa - veliki šef na vrhu ili netko ispod njega?

Svi su smatrali kako gubi vrijeme. Očito, šef će biti najugroženiji jer ima veću odgovornost. Ali kad je Marmot objavio svoje rezultate, otkrio je kako je istina upravo suprotna. Što je zaposlenik niže na hijerarhijskoj ljestvici, to je veća razina stresa i vjerojatnost srčanog udara. Sada je htio saznati: zašto je to tako?

I tada je, nakon još dvije godine proučavanja državnih službenika, otkrio najveći faktor. Kada nemate kontrolu nad svojim radom, veća je vjerojatnost da ćete biti pod stresom i, ono ključno, depresivni. Ljudi imaju urođenu potrebu da osjećaju kako ono što svakodnevno rade ima smisla. Kada vas kontroliraju, ne možete stvoriti značenje svog posla.

Profesor John Cacioppo sa Sveučilišta u Chicagu je dokazao kako je izrazita usamljenost jednako stresna i povećava rizik od depresije. Doktor Vincent Felitti u San Diegu dokazao je kako preživljavanje teške traume u djetinjstvu povećava vjerojatnost za pokušaj samoubojstva za 3100%. Profesor Michael Chandler u Vancouveru objasnio je da, ako zajednica smatra kako nema kontrolu nad velikim odlukama koje na nju utječu, to povećava stopu samoubojstava.

Prepoznajte skrivene simptome depresije!

Ovi novi dokazi nas tjeraju da tražimo drugačiju vrstu rješenja za našu krizu. Južnoafrički psihijatar Derek Summerfeld otišao je u Kambodžu, u vrijeme kada su se prvi put pojavili antidepresivi. Počeo je objašnjavati koncept liječnicima s kojima se susreo. Strpljivo su slušali i rekli su mu kako im nisu potrebni ti novi antidepresivi jer već imaju antidepresive koji funkcioniraju. Pretpostavljao je da govore o nekoj vrsti biljnog lijeka. Zamolio ih je da mu objasne o čemu se radi.

Ispričali su mu o uzgajivaču riže koji je izgubio lijevu nogu zbog mine. Dobio je umjetnu nogu ali je bio stalno zabrinut zbog budućnosti i ispunjen očajem. Liječnici su sjeli s njim i razgovarali. Shvatili su da je čak i s umjetnom nogom, pod stresom i u bolovima zbog starog posla u rižinim pragovima. Zato je depresivan. I došli su na ideju. Vjerovali su da bi, ako se počne baviti mliječnim proizvodima, mogao živjeti drukčije. Tako su mu kupili kravu. U mjesecima i godinama koje su uslijedile, njegov se život promijenio. Njegova depresija je prošla. "Vidite, doktore", rekli su mu, krava je bila "antidepresiv".

Za njih, pronalaženje antidepresiva nije značilo pronalaženje načina da promijene kemiju mozga. To je značilo pronalaženje načina rješavanja problema koji je izazvao depresiju. I sami možemo učiniti isto. Neka od tih rješenja su stvari koje možemo učiniti kao pojedinci, u našim privatnim životima. Neka zahtijevaju veće društvene promjene. Ali sva rješenja zahtijevaju da promijenimo razumijevanje onoga što je zapravo depresija i anksioznost.

Najnovije

Najčitanije