Čovjek je veoma interesantan „stroj" sazdan da zna i može zaštiti sam sebe,  a da vrlo često toga uopće nije svjestan. Na svom putu, s namjerom očuvanja zdravog razuma i prilagodbe, vrlo često biramo zaboraviti neke stvari kako bi se osjećali dobro, budući nam samo prisjećanje na neke situacije izaziva fobične reakcije.

Kada definiramo traumu ili fobiju, na načelima NLP-a, vrlo se oprezno pristup generalizaciji i definiciji jednoga ili drugoga, budući da se uvijek poštuje mapa drugih, što znači da nešto što nekome predstavlja traumu ili izaziva fobiju, drugom pojedincu može biti sasvim prihvatljiva stvar ili čak izvor užitka ili razonode.

Kao primjer možemo uzeti, s jedne strane  kolegu jedne moje klijentice (nazovimo je Sanja) i s druge strane Sanju. On uživa u skokovima iz aviona, visenju na  konopu sa stijene, bungee jumpingu, dok kod Sanje sam  pogled sa visine na otvoren prostoru, sada, zahvaljujući NLP izaziva samo neugodu.

Ona je došla k meni zbog toga što joj je taj strah od visine izazivao fobične reakcije, koje su se manifestirale ne samo osjećajem straha, nego su imale i  fizičke popratne reakcije, kao što su vrtoglavice, ubrzano i plitko disanje, potreba da pobjegne s mjesta događaja. Na taj način su je i onemogućavale u uživanju u nekim aktivnostima. Svaki put kada bi bila u prilici popeti se na neki zvonik ili panoramski kotač, s namjerom upoznavanja sa okolnim znamenitostima i uživanjem u pogledu, Sanja se morala ponovo boriti sama sa sobom i svojim strahovima, izlagati se traumi. Vrlo često je zbog samog prisjećanja na neki prošli takav događaj, rađe birala ostati čvrsto na zemlji i uživati u pogledu na neki dobro tiskan prospekt s prikazima krajolika.

Pokušavala je sama sebi na svjesnoj razini objasniti da nema razloga za paniku, tražila i pronalazila razumna objašnjenja koja su joj govorila da nema razloga za takvu reakciju, no njeni osjećaji, nesvjesni um i njeno tijelo su govorili drugo.

Ljudi vrlo često ni sami ne znaju koja je njihova stvarna ili prva trauma kojoj su bili izloženi, i zbog čega reagiraju tako kako reagiraju. Ono što je dobro i različito kod NLP-a, u odnosu na ostale terapeutske tehnike, je to što sam uzrok nije niti važan i ne mora nužno biti svjesno prepoznat.  Kod fobičnih reakcija dešava se da su traumu izazvale neke nevažne, samo naizgled sitnice, kao možda nekada davno nesavladiva neka lekcija, ili kao kod Sanje nespretan doskok sa nekog zidića kad je bila malo dijete. I tada ju je netko još k svemu tome i ismijao i prozvao smotanom i nespretnom, pravom curicom, od koje se ipak očekivalo da bude malo spretnija i godinama poslije se to reflektiralo u Sanju, ženu, koja je mogla puno toga, ali ni slučajno nije mogla na neki otvoreni prostor, visoko gore.

Nakon samo jednog tretmana, pri  kojem je Sanja sama odlučila da će ipak zadržati poštovanje prema visini, na način da joj je u redu zadržati  osjećaj nelagode dok je na visini, no da bira riješiti se fobične reakcije,  primila sam od nje MMS iz jednog zabavnog parka u Italiji. U tom MMS-u sam vidjela sliku Sanje, u sedmom mjesecu treće trudnoće, okruženu s drugo dvoje djece. Iza nje sam vidjela panoramski kotač i svu ljepotu prirode koja okružuje taj park, iz perspektive najviše točke kotača.

Budući da je tehnika koja se primjenjuje kod rješavanja trauma i fobija dosta zahtjevna, klijent se može naći u situaciji da zaglibi u neresursivnom stanju i treba mu pomoć kako bi se „isčupao" iz istog, toplo preporučam da se primjenjuje samo pod vodstvom certificiranog stručnjaka iz područja NLP-a.