Prema Registru osoba s invaliditetom, u Hrvatskoj živi više od 17 000 ljudi kod kojih je uzrok invaliditeta sljepoća ili znatna slabovidnost, a to znači 4 osobe na 1000 stanovnika. Kako izgleda život osobe koja je slijepa teško je zamisliti nekome tko čitav život vidi, i upravo je manjak znanja i razumijevanja plodno tlo za stvaranje različitih predrasuda.

O toj smo temi, ali i o svakodnevici slijepe osobe, razgovarali sa Sanjom Stanković, članicom Udruge slijepih Zagreb. Sanja je rođena 1971. godine i slijepa je od rođenja. Osnovnu i srednju školu završila je u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", nakon mature je šest godina bila bez posla, a od 1997. radi u Vodoopskrbi i odvodnji u Dugom Selu, gdje i živi s majkom.

Mogu li slijepe osobe živjeti samostalno?

"To što živim s majkom ne znači da se ona brine za mene i da ja sama ništa ne radim. Ja normalno kuham, pripremam meso, juhu, gulaš, saft, sve to, samo je slijepoj osobi za takve poslove potrebno više koncentracije jer se sve radi na temelju opipa i mora se oslanjati na sat s govornim programom. Normalno sama i perem rublje, samo moram staviti naljepnice po kojima prepoznajem kako izabrati program na perilici. Slijepi ljudi se snalaze na različite načine, recimo postoji aparat s govornim programom koji čita boje pa ga neki koriste kad biraju odjeću, ja recimo stavim oznake na etiketu, npr. gumb da znam da je nešto crno, ili zihericu kao oznaku za neku drugu boju", govori Sanja i kroz smijeh dodaje kako se šokirala kad joj je netko rekao da postoji beskonačno mnogo boja. Ona, kaže, zna samo za njih nekoliko i to na razini praktične informacije jer je naučila da crno i bež ide uz gotovo sve ili da bijela i plava boja dobro idu zajedno pa na temelju takvih podataka bira svoju odjeću.

Iako većinu poslova može obavljati sama, Sanja priznaje da joj nekad ipak treba pomoć, posebno kad je riječ o kupovini jer se tada mora ili obratiti prodavačicama ili imati nekoga tko će ići s njom. Dodaje da se osobe koje nemaju nekoga tko im pomaže mogu obratiti Udruzi slijepih i zatražiti pomoć asistenta koji će s njima otići u kupovini, kod liječnika, ili ih čak posjetiti kod kuće, ovisno o tome kakvu pomoć trebaju.

Pročitajte priču Ane Horvat: 'Kad sam doživjela prometnu nesreću liječnici su mi dali 1 posto šanse da preživim'

Danas se slijepi obrazuju lakše nego prije

Svoju samostalnost Sanja u velikoj mjeri povezuje uz vrijeme provedeno u Centru "Vinko Bek": "Za vrijeme svojeg školovanja živjela sam u internatu i samo vikendom odlazila doma. Imali smo sve predmete kao i u redovnim školama, a uz to je tamo postojao i kućni red, učili su nas osobnoj higijeni, pospremanju kreveta, od 5. do 8. razreda kretanju s bijelim štapom, općenito osamostaljivanju. Rehabilitacija u mojoj školi je bila kao da se ponovno rodiš jer smo sve učili. Kad si osoba koja vidi onda kad te nešto zanima i želiš to naučiti možeš samo gledati kako to netko drugi radi, ali kad si slijep sve ti mora netko pokazati. Zahvalna sam što sam išla tamo u osnovnu školu jer sam tad naučila što mogu i što ne mogu, a zahvalna sam i što sam završila srednju školu jer to znači da imam kruh u rukama." Iako je jako zadovoljna svojim školovanjem, ipak vjeruje da je bolja integracija djece s invaliditetom u redovne škole: "Tako će djeca bez invaliditeta lakše prihvatiti da je to nešto normalno i naučiti u čemu oni isto mogu pomoći recimo slijepoj ili gluhonijemoj osobi."

Sanja je sigurna u to da je danas obrazovanje za slijepe osobe puno lakše nego što je bilo nekada. Prije je literatura bila ogroman problem jer su knjige na brajici skupe i samim time teško dostupne, danas je puno toga dostupno putem interneta, a i Hrvatska knjižnica za slijepe sada ima mnogo knjiga u zvučnom obliku. Digitalno doba otvorilo je i nova zanimanja za slijepe osobe, pa je tako i Sanjin posao vezan za unos podataka putem računala. Po stručnoj spremi je telefonist, a tečaj informatike je završila u Udruzi slijepih.

Knjige na brajici su skupe i zato često nedostupne, a danas je puno literaure dostupno u zvučnom obliku. Foto: 123RF

Sljepoća nije prepreka za aktivan i ispunjen život

"U Udrugu slijepih u Zagreb idem na zborno pjevanje dva puta tjedno, sama vlakom do Glavnog kolodvora i onda pješice, taj prostor mi je poznat pa znam sama doći do Udruge. Aktivna sam i u crkvenom zboru, a nedavno sam krenula u svoju srednju školu na program rehabilitacije, najviše me zanima tiflotehnika, nauka o pomagalima za slijepe. Tu vrstu rehabilitacije treba razlikovati od one na koju idu ljudi s nekim privremenom tjelesnim oštećenjem, na primjer kad idu na oporavak u toplice. Psihosocijalna rehabilitacija za odrasle u Centru "Vinko Bek" uključuje nešto informatike, radne terapije psihologije, zatim tečaj svakodnevnih vještina, želim još kvalitetno naučiti kuhanje, pranje, čišćenje, uvijek se može više i bolje."

Na pitanje o planovima za godišnji odmor, Sanja odgovara kako redovno ljetuje u odmaralištu za slijepe u Premanturi, a u trenutku našeg razgovora već se spremala za dvodnevni izlet u Istarske toplice.

Sanja ide na zborno pjevanje u Udrugu slijepih Zagreb, a pjeva i u crkvenom zboru

Kako olakšati slijepim osobama i ponuditi pomoć?

"Vid nam najviše nedostaje kada se krećemo u nepoznatom prostoru, ali i u prostoru koji poznajemo. Velik je problem promet, posebno automobili parkirani na mjestima koja nisu za to predviđena. To znači pipanje štapom lijevo i desno dok se ne snađemo, u tim situacijama neki se odmah ispričavaju, a neki jednostavno ne žele krenuti iako po zvuku upaljenog automobila znam da su tamo. To su jako velike prepreke. Jednako tako i radovi u gradu, recimo sada je cijelo Dugo Selo raskopano i mama me morala voditi do željezničke stanice."

Lakše je uz psa vodiča, no Sanja otkriva kako ta opcija nije za svakoga: "Znam da Udruga Silver vrši obuku i socijalizaciju pasa koje slijepi mogu dobiti na korištenje, ali to je dodatni mjesečni trošak jer treba kupovati hranu za psa. A nije stvar samo u tome nahraniti ga, to je živo biće, treba ga i čistiti, voditi na mokrenje, veterinaru, u šetnju. Dodatni je problem i padanje dlaka, što onda treba čistiti svaki dan."

Manjkava gradska infrastruktura poseban je problem za slijepe osobe. Premalo je semafora sa zvučnim alarmom, posebno u manjim gradovima; u različitim ustanovama postoje linije vodilje, no na pločnicima su rijetkost, a one bi uvelike olakšale kretanje i orijentaciju slijepim, ali i slabovidnim osobama. Uz to, budući da se najviše vozi vlakom, Sanja dodaje i kako je problem to što na manjim stanicama nema zvučne najave pa kad se vraća iz Zagreba isključivo ide vlakom koji vozi samo do Dugog Sela jer tada zna da izlazi na posljednjoj stanici pa je sigurna da neće pogriješiti.

Kao zaljubljenica u glazbu, kaže da bi ponekad rado otišla u Zagreb na neki koncert, no oni se uvijek održavaju u večernjim satima, a primijetila je da čak i na Glavnom kolodvoru nema zvučne najave kasno navečer. U takvim i sličnim situacijama oslanja se na pomoć prolaznika pa smo je pitali kako ispravno ponuditi pomoć slijepoj osobi: "Ja oko toga nisam stroga, ali ako baš želite po bontonu, onda slijepoj osobi pristupite s prednje strane, samo joj se obratite, ne trebate je dotaknuti, mi po glasu znamo prepoznati gdje stojite. Ako osoba prihvati pomoć onda je ne ulovite za ruku i ne govorite 'Odite teta' kako meni znaju reći, tako se to ne radi, nego joj ponudite lakat ili nadlakticu da vas primi onom rukom u kojoj ne drži bijeli štap. Ja ne volim biti nametljiva, nekad tražim pomoć ili prihvatim ako mi je ponude, a nekad čujem po koracima da ubrzano prođu pored mene, ali to su vjerojatno ljudi koji ne žele pomoći zbog predrasuda."

Život s invaliditetom: Pozitivna diskriminacija je dugoročno štetna

Linije vodilje slijepim i slabovidnim osobama pomažu u orijentaciji i kretanju, a na ulicama su još uvijek rijetkost. Foto: 123RF

Slijepi se još uvijek susreću s predrasudama tijekom cijelog života

Sanja se s predrasudama susreće još od djetinjstva. Sjeća se da joj je mama ponekad znala reći kako joj je teško jer je mora voditi u posebnu školu, dok je ona voljela ići tamo, dijelom i zbog toga što se nije osjećala prihvaćenom među vršnjacima u svojem gradu, koji su je nazivali "ćoravicom". "Moja mama se nikako nije mogla pomiriti s time da sam slijepa, uvijek se nadala da ću progledati, vodila me i liječnicima u inozemstvo. Ali unatoč tome mi je uvijek bila podrška, iako je bilo i unutar šire obitelji predrasuda i neprihvaćanja. Predrasuda je bilo i kada sam se zapošljavala, kolegica koje nisu bile zadovoljne što sam dobila posao i koje su se pitale što ja uopće mogu raditi kad sam slijepa. Dodatni je problem kad osoba koja vidi upozna slijepu osobu koja je bahata i onda zaključi da smo mi svi takvi – jedna osoba mi je skrenula pažnju na to pa sam joj rekla da smo i mi različiti kao i vi, po svojem karakteru, ponašanju."

"Dat ću vam još jedan primjer predrasuda: u situaciji kad se osobi bez invaliditeta nešto ne da, ljudi će reći 'Gle kako je ova osoba lijena', a za mene će reći 'Jadna, sirota, ne može ona to'. Da mi se to ne dogodi, ja ću napraviti sve što znam da mogu, da ljudi vide da to mogu. Ja nisam negativna, stvarno sam pozitivna i veliki sam borac. Kad pogledam koliko sam uskraćena, ponekad mi se čini da imam veću želju za životom od čovjeka koji je bez invaliditeta. Zato znam reći bolje biti biološki hendikepiran, nego duhom."

Vezani sadržaj:

• Zbog bolesti sam bio prisiljen dati otkaz, a sada želim osnovati udrugu za oboljele i povećati svijest javnosti
• Zbog rijetkog sindroma provela sam djetinjstvo s 'bijelim kutama' i samo nisam htjela biti liječnica, a to sam postala
• Mirjana je s 39 godina imala moždani udar: 'Osjećaj nemoći je strašan i užasan'