O đumbiru

Đumbir je trajna gomoljasta biljka iz porodice ljiljana, podrijetlom iz Kine. Rastom je sličan trstici, može narasti više od metra u visinu, a ima kopljasto lišće. Latinski naziv Zingiber officinale potječe od sanskrtske riječi stringavera, što znači rožnat, a odnosi se na podanak biljke koji je kvrgavog, nepravilnog izgleda, svjetložute do smeđe boje.

Njegova oštra, prodorna i pikantna aroma daje specifičan okus jelima azijske kuhinje. Posebnost đumbira nota je egzotičnosti koja ga izdvaja iz mediteranskih začina na koje smo navikli. Aromatičan je, jakog i oštrog okusa koji kao da pali nepce i ugodnog mirisa zahvaljujući eteričnom ulju i raznim mirisnim smolama. Obilno se koristi u kuhinjama Azije, gdje njegovu važnost nadmašuje jedino sol. Spada u najskuplje, najtraženije i komercijalno najviše korištene aromatične tvari, osim papra i paprike. Njegova je visoka cijena posljedica vrlo dugog procesa zrenja (5-9 mjeseci).

U tropskoj Aziji uzgaja se već tri tisuće godina, ali njegovo je točno podrijetlo nepoznato. Koristio se na Bliskom istoku i u južnoj Europi, mnogo prije rimskih vremena. Portugalci su ga donijeli u Afriku, a Španjolci odnijeli na Karibe. Krajem 16. stoljeća, Španjolci su imali rastuću trgovinu đumbirom između Jamajke i kontinentalne Europe. Tako je stigao i u Englesku, gdje je postao posebno omiljen. Ondje se još od srednjeg vijeka posluživao kao osnovni začin na stolu, uz papar i sol, a kasnije je gotovo svaki grad imao svoju Ginger street, tj. ulicu đumbira u kojoj se obično trgovalo začinima.

Đumbir se najviše proizvodi u Indiji, gdje se i potroši više od polovice u bezbroj specijaliteta. Naveliko se koristi i u drugim azijskim zemljama, zatim u arapskoj kuhinji, u Švedskoj te svim zemljama britanskog Commonwealtha.