Bolje “ne” u stilu nego “da” na silu - umijeće govorenja riječi ne

Puno je već pisano o ovoj temi, ali želim i ja dati svoj maleni doprinos i možda nečije “da” na silu pretvoriti u “ne” sa stilom. Podsjetnika o umijeću govorenja rječice “ne”, ne može biti previše. Dapače, u ovom slučaju vrijedi - što više, to bolje.

Na temu me potaknuo razgovor dviju poznanica u kojem sam jednoj ukazala kako je u redu da, u odnosu u kojem stalno daje i u kojem se osjeća iskorišteno, to jasno toj osobi da do znanja i kaže “ne”. Druga kolegica se na to ubacila i rekla: “Ma zašto bi joj rekla “ne”, treba biti dobar prema ljudima.”

Već dugo me uši nisu toliko zapekle. Ne zato jer se netko ne slaže sa mnom, ili zato što vjerujem da sam ja u pravu a taj netko u krivu. Zapeklo me koliko su jezivo duboko ukorijenjena mnoga naša uvjerenja koja nas sprječavaju da živimo život kakav zaslužujemo.

Dakle, “budi dobar prema drugima i reci “da” čak i kada želiš reći “ne”. Otkud ovakva definicija dobrote? Gdje se putem izgubila dobrota prema samome sebi? U kojem je to točno trenutku postalo zločesto i nepristojno reći “ne bih, hvala”, “oprostite, ali ne želim”, ili jedan običan prosti “ne” koji čak ni ne zahtijeva dodatna objašnjenja. Čini se kako je ta epidemija zavladala davnih dana, jer mnogi odrasli ljudi danas ne mogu izgovoriti ovu riječ.

Odrastali smo s nametnutom idejom da je to nepoželjna riječ. Ne samo nepoželjna, nego i pomalo nepristojna. Jer kako ćeš, pobogu, reći “ne” starijima ili autoritetu - to je čisti znak nepoštovanja. Nije u redu niti mlađima reći ne, jer je to znak manjka suosjećajnosti. Nemoj govoriti “ne” ni vršnjacima jer ćeš ispasti drugačiji i neprilagođen. Međutim, posve je u redu napraviti što se od tebe očekuje čak i ako ti to ne želiš. U redu je i napraviti nešto što ne želiš zato što tako ispadaš dobar čovjek. I tako, “da” po “da” i najzad odrastemo u neke grinatve ljude koji ni sami ne znaju na koga se ljute.

Ima jedna izreka: “Ako cijediš limun, nemoj očekivati sok od naranče”. To je baš kao kad klimate “da” dok osjećate “ne”. Nećete zbog toga vrijediti više. Nećete čak biti ni bolji čovjek. Nismo bolji ljudi ako radimo jedno, a osjećamo drugo.

Naravno, ovdje nije riječ o onim situacijama u kojima činimo nešto što nam možda i nije najomiljenije u tom trenu, ali osjećamo da time možemo pomoći nekome ili učiniti ovaj svijet boljim mjestom. Ovdje se radi o onim toksičnim, svakodnevnim “ne” za koja lažno vjerujemo da nas čine boljim ljudima. Ovdje govorim o odlasku na piće s nekim tko nam ide na živce, o jedenju na silu da ne uvrijedimo nekoga, o odlasku negdje gdje ne želimo, o šutnji kada osjećamo nepravdu… Sve to, i još mnogo toga, činimo jer ne želimo uvrijediti ili povrijediti druge bez obzira što time svaki put iznova povrjeđujemo sami sebe.

Odakle nam svima takva nesigurnost? Čega se bojimo i kome se pokušavamo svidjeti? Oni koji nas vole neće nas prestati voljeti, oni koji nas ne vole, ne trebaju nas niti voljeti. Jedina osoba kojoj se trebamo svidjeti smo mi - sami sebi.

A vjerujte mi, sviđat ćete se sebi puno više kad naučite reći “ne”.

Znati reći “ne” jedna je od temeljnih lekcija koju trebamo usvojiti ako želimo biti sretni. Svi mi imamo na raspolaganju identičan broj minuta svaki dan koje su nam dane na dar. Ti sati, te minute i to vrijeme, jedina su stvar koju istinski imamo i kada ih potrošimo više ih nikada nećemo moći vratiti. Govorenjem “da”, onda kada želimo ili osjećamo da trebamo reći “ne”, trošimo svoje dragocjeno vrijeme i svoju energiju nepovratno bacamo u vjetar. Zbog toga nam ostaje manje energije i vremena za one ili za ono na što bismo voljeli i željeli potrošiti svoje vrijeme. Ostaje nam manje vremena da živimo svrhu zbog koje nam je i darovan ovaj život.

Nedavno, na dodjeli Oskara znanja, mogli smo čuti maturanta, dobitnika nekoliko državnih i međunarodnih medalja iz astronomije, koji je nakon usiljenih govora političara na vrlo inteligentan način poručio: “Ne, niste u pravu, ovo nije zemlja znanja. I ne, nije me poslušnost dovela ovdje gdje sam danas. ” Taj mladi čovjek pružio nam je sjajne uvide svojim govorom, a najdomljivije je bilo njegovo umijeće govorenja riječi “ne”. Taj osamnaestogodišnjak ima snagu usprotiviti se čak i autoritetu ako smatra da je to za više dobro. TO je dobar čovjek. To je ono što mijenja svijet. To je ono što mi svi trebamo naučiti. Budi dobar prvo prema samome sebi, jer drugima možeš dati samo ono što nosiš u svom srcu. Samo tako možeš mijenjati svijet. Svijet se mijenja istinom i autentičnošću. Kada govorite “da” dok mislite “ne”, vi niti govorite istinu niti ste autentični. Kao takvi ne možete ovaj svijet učiniti boljim mjestom.

Zato, do sljedeće kolumne recite barem jedan glasni i jasni “ne”. Bilo kome - djeci, suprugu, kolegi koji se gura kopirati ispred vas. Možete vježbati i na psu koji skače po vama ako vam je ono prvo preteško. Nebitno. Bitno je samo da taj “ne” izađe iz vaših usta. I nemojte se iznenaditi ako vas, nakon početne nelagode, obuzme jedan sasvim novi osjećaj - osjećaj mira. Upravo je to ono što se dogodi kada napokon usvojimo ovu riječ.

A ono što nam za sreću treba je mir. Mir sa samima sobom.

Tamara Vučković je autorica prvih meditacija za djecu na hrvatskom jeziku koje objavljuje na You Tube kanalu “Vježbaonica sreće”. Organizira radionice, predavanja i uvježbavanje alata koji nam pomažu da jačamo kompetencije emocionalne inteligencije te da se osjećamo sretnije.

Možete ju pratiti na Facebook stranici Vježbaonica sreće.