Je li normalno biti ljubomoran?

Izgleda da je ljubomora prisutna kod gotovo svih ljudi. U jednom istraživanju (Pines) sve osobe od ukupno njih 103 u dobi od 21. do 64. godine izjavile su da su u nekom razdoblju svoga života bile ljubomorne. Ono po čemu su se razlikovali bila je učestalost ljubomore. Neki su bili ljubomorni češće i intenzivnije, dok se kod drugih ljubomora javljala rjeđe i slabijim intenzitetom. No svi imali iskustvo ljubomore i ono je kod svih bilo slične prirode.

Koji ljudi su skloniji ljubomori?

• Što se osoba osjeća nesigurnijom u ljubavnom odnosu to je sklonija ljubomori. Ovakvi ljudi često puta vide opasnost i tamo gdje je zapravo nema.

• Također su ljubomorniji oni pojedinci koji procjenjuju da osim braka ili veze nemaju drugih alternativa u životu. Tako će žena koja je nezaposlena i svoje ostvarenje vidi jedino u braku biti ljubomornija od one kojoj brak nije jedini mogući način života.

• Ljudi niskog samopoštovanja također su skloniji ljubomori od onih čije samopoštovanje je visoko. Oni imaju loše mišljenje o sebi i razlika između toga kako oni vide sebe i kakvi bi željeli biti je velika. (Salovey, 85*) Često idealziraju partnera, čini im se da je on izuzetno poželjna osoba i sumnjaju da ga mogu zadržati.

• Ljudi koji su rastavljeni ili razdvojeni pokazuju, prema vlastitim izjavama, najviše ljubomore u novom odnosu. Slijede ljudi koji žive zajedno, ali nisu u braku. Kod rastavljenih i razdvojenih ljudi traumatsko iskustvo prekida bivšeg odnosa možda pridonosi pojačavanju ljubomore.dok one koji žive zajedno ali nisu u braku možda muči pitanje privrženosti partenra. Naime, oni su vjerojatno manje od onih u braku uvjereni da se partner odlučio za trajnu vezu.

Dakle, određena doza ljubomore je normalna, a problemi se pojavljuju kad se ona javlja prečesto ili s prejakim intenzitetom. Što razlikuje normalnu od tzv. patološke ili bolesne ljubomore.

• Zdrava osoba je ljubomorna samo onda kad postoje očiti dokazi dok bolesno ljubomorna osoba i najmanji sumnjivi znak tretira kao dokaz i reagira vrlo burno.

• Patološki ljubomorna osoba ne uči iz svojih pogrešaka i ljubomorna je na veliki broj osoba. Zdrava osoba mijenja svoje ponašanje ovisno o situaciji i obično je ljubomorna samo na jednu osobu.

• Bolesno ljubomorna osoba ima povremene ispade intenzivne ljubomore neovisno o situaciji, dok ljubomora zdrave osobe ovisi o tome što se u odnosu događa.

• Patološki ljubomorna osoba sama izaziva situaciju u kojoj dolazi do ljubomorne svađe s partnerom, dok je normalno ljubomornoj osobi ta situacija nametnuta.

• Normalno ljubomorna osoba pokušava riješiti problem ljubomore, dok ga patološki ljubomorna osoba prolongira i kao da uživa u njemu.

Ljubomora kod normalne osobe javlja se u situaciji kad je ona izložena jasnim i nedvosmislenim dokazima nevjrnosti svog partnera, dok patološki ljubomorna osoba periodično sumnja u sve i svakoga bez stvarnih dokaza i ustraje u svojim sumnjama unatoč očitim dokazima da nije u pravu. U svakodnevnom životu to nažalost nije uvijek lako razlikovati - reakcije normalno ljubomorne osobe mogu biti vrlo burne, a ponašanje patološki ljubomorne osobe na prvi pogled puno racionalnije. Potrebno je više vremena i dobro poznavanje osobe da bismo bili sigurni o čemu se radi.

To je on!     

Jedan sramežljivi i vrlo osjetljivi muškarac, po zanimanju računovođa, pojavio se kod psihijatra s problemom ljubomore. U braku nije imao nikakvih posebnih problema niti sukoba. U povijesti bolesti nije do tada bilo nikakvih naznaka psihičkih poremećaja. No nekoliko tjedana prije naglog izbijanja ljubomore došlo je do promjene njegovog uobičajenog raspoloženja - osjećao je zbunjenost, nesigurnost i sumnjičavost prema svima oko sebe.

Jedno jutro, kod doručka, pogledao je svoju suprugu i odjednom se "sjetio" nečega što se dogodilo neposredno nakon njihova vjenčanja. Njegova supruga je na Božnićnoj zabavi u uredu dugo i zainteresirano razgovarala s jednim čovjekom, a onda su na neko vrijeme nestali. Činilo mu se da se i sad sjeća svoje zbunjenosti i nesposobnosti da objasni njeno odsustvo kada se vratila. Kasnije, jednog dana dok se vozio na posao, ugledao je kolegu u crvenom kombiju. Odjednom mu je sinulo da je to muškarac s kojim je njegova supruga razgovarala na zabavi i da su sigurno od tada ljubavnici. Bilo je to nenadano i potpuno uvjerljivo intuitivno otkriće. Kada su ga kasnije o tome ispitivali tvrdio je da je čovjekov automobil na neki čudan način bio povezan s njegovim otkrićem da je vozač ujedno i muškarac sa zabave i ljubavnik njegove žene.

Sjedio je u autu u stanju potpunog šoka i odjednom mu je sve postalo jasno. Shvatio je da ljubavna veza njegove žene traje već godinama, da to svi na poslu i u susjedstvu znaju i da to objašnjava njhovo žaljenje i prezir koje je sad prvi put uvidio. Također je shvatio da njegova djeca uopće ne sliče na njega i da im je otac vjerojatno taj ženin ljubavnik. Odvezao se kući da suoči ženu sa svime što je otkrio. Žena se zbunila i priznala sve njegove optužbe - misleći kako se on šali. Takav odgovor samo je potvrdio njegove sumnje. Proveo je dan u agoniji i šoku, potpuno uvjeren da sad konačno zna istinu i da je njegov život do kraja uništen. Kasnije toga dana pokušao se ubiti velikom dozom analgetika.

Kada se oporavio i dalje je ostao uvjeren kako mu je žena nevjerna. Prihvatio je da je boja automobila pomalo bizaran razlog za pripisivanje preljuba, ali je i dalje inzistirao kako je u pravu. Nije se moglo potvrditi da se njegova žena na božićnoj zabavi ponašala onako kako je on opisao, a pogotovo se nikako nije moglo raditi o kolegi na kojega je sumnjao. Nakon liječenja, njegovo uvjerenje kako mu je žena nevjerna postupno je oslabilo. Nekoliko mjeseci kasnije poricao je da je uopće sumnjao u ženinu vjernost i tvrdio kako su ga liječnici krivo razumjeli.(White, Mullen).

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: