Kako zavesti vlastitog supruga?

Vlastiti je suprug osoba muškog spola s kojom ste već toliko dugo zajedno da ste ga počeli tretirati kao vlasništvo. To može poprimiti neočekivane razmjere: od toga da ga više uopće ne primjećujete, do toga da vas, kad u nedjeljno jutro ispod pokrivača izroni dio noge s dlakama taman doraslim za minival, najprije uhvati panika, a tek se onda sjetite da ste (svoje) noge izdepilirali pred neki dan.

Možda se pitate zašto bi vlastitog supruga uopće trebale (ponovno) zavoditi. Nije li već zaveden za cijeli život? Nije. I ne čekajte da on to pomisli. To je doduše normalna pojava u razvoju jednog muškarca kad prijeđe četrdesetu, ali bitan je ishod takvih primisli. Može odlučiti kako mu je to zadnji trenutak da u svom životu napravi veliko pospremanje i - zatvori vas u ladicu. Ili da zadovoljno zaključi kako je sretno oženjen.

S druge strane, što biste vi radile nakon četrdesete? Djeca su vam već dovoljno velika da im ne morate čitati priče pred spavanje, a zadaće koje dobivaju u školi postale su vam preteške; roditelji su vam još u pristojnoj kondiciji, na radnom mjestu ste već dostigli status koji sad s lakoćom održavate... Ostaje vam muž, u ludim godinama. Kako je pritom i sam u sličnoj situaciji glede djece, roditelja i radnog mjesta, čini mu se kako ga više nitko ne treba. I krene se uvjeravati je li to doista tako... Želite li ga zavesti samo za jednu noć, nekakva nova čipkasta krpica i malo parfema bit će dovoljni. Ako ste, međutim, zainteresirane za dužu vezu, ne krećite odmah s takvim upadom u kućni budžet. (Na kraju ćete to ionako imati; on će vam kupiti.)

Krenuti treba sa suptilnim promjenama, sitnim, već zaboravljenim pažnjama. Ne tražite nakon svake kocku šećera: Jel' ti fino tvoje omiljeno jelo?, Jesi li vidio da sam ti prišila gumb? (Nije. Nema pojma ni da ga je izgubio.) Upravo magičnu moć ima - slušanje. Obično slušanje onoga što se govori. Ne mislim pritom na poslušnost: Ti Tarzan, ja Čita., nego na jednostavno obraćanje pažnje na ono što se priča. Dobro slušati znači prekinuti druge aktivnosti: struganje parketa, pranje prozora, lakiranje noktiju..., a ne morate ni baš sada pobrisati prašinu s namještaja - nema noge da vam pobjegne, nažalost. Slušati znači verbalno i neverbalno pokazivati da ste tu i da vam je stalo do onoga tko priča i što priča, iako nije nužno i slagati se s onim što priča. Svoje
prihvaćanje osobe koja govori možete pokazati pitanjima i primjedbama kojima ćete poticati pričanje, npr.: Kako si se tada osjećao?, Mora da te to jako razljutilo., Što je onda bilo? i sl. Izgleda vrlo jednostavno i samo po sebi razumljivo. Pokušate li se, međutim, prisjetiti kako izgleda vaša obiteljska komunikacija, vjerojatno ćete utvrditi kako je to nešto što se odvija usput: preko daske za glačanje, uz gledanje televizije, uz guljenje krumpira...

Da, znate li što je zajedničko barmenima, trgovačicama ljubavi i ljubavnicama - osim što koštaju? Slušaju tuđe priče. (Ili se prave da slušaju, ali to sad nije važno.) Slušaju u različitim okolnostima, no pritom ne kritiziraju, ne prigovaraju, ne dijele savjete niti na drugi način zanovijetaju. Nećemo ovdje ulaziti u druge aspekte njihova posla, no činjenica je da mnogi klijenti pod brojem jedan plaćaju osjećaj razumijevanja, a tek onda - osnovnu uslugu.

Zašto te spoznaje ne (is)koristiti u domaćoj atmosferi? Pokazati pravo slušanje i pravo razumijevanje? Ne kažem da će to (supruga) manje koštati (a zašto i bi?), nego da će se vama to višestruko isplatiti. Pomoći će vam da ga ponovno zavedete, a - uostalom - i vi sami trebate pažnju i razumijevanje, zar ne?

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: