Postati uspješna žena nije lako, bez obzira na to radi li se o sportskom, profesionalnom, privatnom ili nekoj drugoj vrsti uspjeha. U sklopu Dana žena donosimo priče s uspješnim ženama iz raznih sfera kako bismo na taj način proslavili njihov uspjeh.

Sutra, 8. žujka, na Dan žena, na Facebook i Instagram stranici CentarZdravlja.hr očekuje vas darivanje u kojem možete osvojiti super poklon Yasenke koja podržava TjeDAN žena!

Svoju inspirativnu priču ispričala nam je Lea Jugovac, 27-godišnja snowboarderica iz Rijeke koja je uz uspješan studij na Pravnom fakultetu izgradila zavidnu sportsku karijeru, koju je okrunila nastupom na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu.

• Kada i kako je započela Vaša sportska karijera?

Sve je počelo slučajno; kao mala sam skijala, neko vrijeme sam se čak i natjecala u klubu, ali sam s nekih 11, 12 godina prestala. Nakon toga mi je postalo dosadno ići na turistička skijanja za zimske praznike, jer mi nije bilo zabavno sama skijati dok su moji prijatelji bili u školi skijanja. S 13, 14 godina sam prvi put otišla u školu snowboarda na Platku i od tada je sve polako krenulo – od ponekog odlaska na bordanje u inozemstvo do domaćih natjecanja. Kroz godine sam polako počela češće odlaziti na treninge na snijeg i veća natjecanja, kao što su FIS, Europski kup, a s vremenom i na Svjetske kupove. Kod mene se sve to nekako spontano razvijalo.

• Jeste li imali problema ili prepreka u snowboardingu zato što ste žena i/ili zato što je to ''opasan'' sport?

Osobno nisam imala nikakvih takvih problema, više se radilo o nekim generalizacijama i razlikama pa možda čak i diskriminacijama u sportu. Npr. natjecanja u disciplini Big Air su se u početcima odvijala samo za muškarce. S jednog gledišta bi se to moglo promatrati kao diskriminacija jer nije bilo natjecanja za žene. No, važno je reći da u to vrijeme nije postojalo puno žena koje bi mogle izvoditi tako velike skokove, a onda kako je level vožnje rastao tako je rasla i prepoznatljivost snowboarderica te njihova zastupljenost na natjecanjima.

Druga stvar su bile različite novčane nagrade za muškarce i žene na natjecanjima, koje su se isto izjednačile prije dosta vremena. To je također bio važan korak, jer su organizatori često opravdavali razliku u nagradi manjim brojem natjecateljica u odnosu na natjecatelje, ali u konačnici su i jedni i drugi nastupali na jednakim stazama. To su neke stvari koje su se generalno pojavljivale kao sporne u našem sportu, ali osobno ne bih mogla izdvojiti niti jednu situaciju u kojoj sam imala problem kao cura. Što se tiče "opasnosti" sporta smatram da je svaki sport na profesionalnoj razini opasan i nosi za sobom mogućnost ozljeda i slično. Naravno da je snowboard opasan, ali zato cijele godine treniram i time pokušavam smanjiti vjerojatnost za bilo kakvu povredu.

• Kako izgleda boarderska sezona i što radite izvan sezone?

Sezona zapravo traje cijelu godinu. Naravno da sam na snijegu više u periodu od 9. do 5. mjeseca, ali i u ljetnim mjesecima su aktualne pripreme, pogotovo u Austriji gdje je prije nekoliko godina napravljen skok na plastičnom zaletu s doskokom na tzv. bag gdje u sigurnim uvjetima možemo trenirati nove trikove. Osim u Austriji treniramo i u Italiji, Švicarskoj, ponekad Francuskoj... Ali i u svim mjestima gdje se održavaju natjecanja jer je zapravo svako natjecanje istovremeno i trening. Tako smo ove godine bili na natjecanjima i u Americi, Kanadi, naravno Kini, a u planu su još i natjecanja u Njemačkoj, Češkoj...

Također svaki boravak u Rijeci iskoristim za odlazak u teretanu kako bih održavala formu, jer česta putovanja i kratki boravci od samo nekoliko dana na jednom mjestu pa seljenje na drugu lokaciju mogu biti jako iscrpljujući. U toplijim mjesecima volim voziti cestovni bicikl što mi je odličan trening, kako fizički tako i psihički, jer na nekim dužim rutama i većim usponima zapravo vodiš bitku sam sa sobom i tu se mentalno jako dobro pripremaš. Osim toga ljeti još volim i kitesurfati.

• Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan kada traje sezona, a kako izgleda izvan sezone?

Rijetko kada imam baš neke tipične dane, pogotovo u zadnje vrijeme jer stalno putujem i rijetko kada sam duže od nekoliko dana na jednom mjestu.

• Doživjeli ste brojne uspjehe u karijeri, možete li nabrojati neke od njih koji Vam najviše znače?

Kao najznačajnije postignuće bih sigurno izdvojila kvalifikacije i nastup na Zimskim olimpijskim igrama.

• Kakav je osjećaj bio nastupati na Olimpijskim igrama i kako je izgledalo cjelokupno olimpijsko iskustvo?

Naravno da je korona imala utjecaj i na ZOI pa su sve restrikcije malo smanjile doživljaj svega povezanog s druženjem i upoznavanjem drugih ljudi na Olimpijskim igrama. Svejedno bih rekla da je to bio jedan poseban događaj i posebno natjecanje pogotovo zato što naš sport inače nije toliko medijski praćen pa je većini mojih prijatelja i obitelji ovo bila prva prilika da uživo gledaju moj nastup.

• Jeste li se tijekom karijere susretali s nekim preprekama zbog kojih ste htjeli odustati od svega? Ako je bilo takvih trenutaka, što Vas je motiviralo da nastavite dalje?

Najveće prepreke su one koje sam sebi postaviš. Nikada nisam bila neki veliki talent i nikada mi novi trikovi nisu išli iz prve, tu se uvijek radilo o jako puno truda, ponavljanja i upornosti. Naravno da je bilo trenutaka kada mi je bilo teško i kada nisam vidjela smisao i smatrala sam da bi bilo lakše odustati, ali karakterno sam jako tvrdoglava i uporna pa opcija odustajanja nije postojala kod mene, jer bi to značilo da sam se predala i sav trud koji je do tada uložen zapravo bacila u vjetar.

• Što Vam je najveća motivacija u životu općenito?

Iskreno to pitanje mi uvijek djeluje kao preapstraktno i smatram da je nemoguće dati jednoznačan odgovor na njega. Mislim da se motivacija u životu razlikuje u različitim područjima u životu, a i mijenja se kako se i mi kao osobe mijenjamo, protekom vremena, dolaskom u drugačije okruženje... Primjerice, motivacija u školi i na fakultetu mi je bila da što prije i što bolje riješim ispite da onda mogu ići na bordanje. Motivacija na bordanju mi je unaprijediti svoju vožnju i biti bolja verzija sebe. Motivacija na treninzima izvan snijega mi je što bolje se pripremiti i biti u što boljoj formi da spriječim ozljede.

• Imate li neke ženske uzore u životu?

Nikad nisam imala uzore kao takve, više sam voljela na to gledati kao na inspirativna ponašanja ili postupke određenih ljudi koje poznajem i cijenim te od svakoga ponešto preuzeti ili barem pokušati preuzeti. Tako bi sigurno neki od mojih ženskih uzora bili moja mama, baka ili prijateljice. Također i neke sportašice u djelu svog rada i sportskih postignuća.

• Kako se Vaše odrastanje kao sportašice razlikovalo od odrastanja Vaših vršnjaka?

Najviše se razlikovalo u tom djelu što sam zbog sporta često bila na putu pa nisam bila u školi i na uobičajenim druženjima i slično. Propušteni rođendani, obiteljska događanja, izlasci... A kada bih došla doma na kratko vrijeme morala sam rješavati puno školskih obveza i slično. A da ne pričam o angažmanu koji sam svakodnevno imala nakon što bi se vratili sa snijega pa bih prepisivala što se taj dan radilo u školi, pisala zadaće, učila, čitala lektire. Ali nikad ne bih mijenjala svoj put, smatram da su me sve moje obveze zapravo potaknule i naučile da budem iznimno organizirana i iskoristim svoj dan maksimalno. Jer sve se može stići, ako postoji želja i volja za time. Neki ljudi krenu na fakultet pa ga nikad ne završe, a ja sam diplomirala na Pravnom fakultetu u Rijeci uz više od 200 dana godišnje provedenih na snijegu.

I ne bih nikad govorila o odricanjima. Odricanje ima neki negativni prizvuk, kao da si na silu nešto morao propustiti ili ne napraviti. Ja sam svaki boravak doma i svako druženje s prijateljima zapravo cijenila puno više jer se ono događalo puno rjeđe.

• Smatrate li, iz vlastitog iskustva, da žene nailaze na više predrasuda i prepreka nego muškarci?

Često sam razmišljala o nejednakosti između muškaraca i žena i o tome kako mi je fascinantno da nikad nisam imala svijest o tome dok o toj tematici nismo počeli učiti u školi. Dakle kao dijete nisam nikad razmišljala da nešto mogu ili ne mogu zato što sam cura, odnosno da neki dečko to isto može ili ne može samo zato što je dečko. To vodi do zaključka da je srž svih predrasuda i diskriminacije u učenju i kopiranju takvog ponašanja od drugih osoba. Dok god svatko od nas ne korigira svoje postupke i pokuša se izboriti za svoje mjesto pod suncem ne možemo očekivati da će se stvari promijeniti same od sebe.

Za promjene treba vremena naravno, ali mislim da svatko od nas ima mogućnost potaknuti promjenu, koliko god mala ona bila. Tako se i ja nadam da ću svojim primjerom uspjeti potaknuti nekoga na pozitivnu promjenu, možda vezano uz poticanje na bavljenjem snowboardom ili sportom općenito, možda ću potaknuti nekoga na završetak studija ili veći angažman u školi ili da skupi hrabrosti za slijediti svoje snove. Također mislim da se trebamo aktivno boriti protiv bilo kakvih diskriminatornih oblika ponašanja koji se često temelje na predrasudama i ukazati na njihovu problematiku, a ne samo šutjeti i ignorirati takve situacije jer time mlađim generacijama pokazujemo da je to tako i neka se nauče na to.

• Što biste poručili mlađoj sebi? I općenito, što biste poručili djevojčicama koje se bave sportom?

Sama sebi bih definitivno poručila da više vjerujem u sebe i neka ne filozofiram previše. Toliko truda i vremena ljudi provedu razmišljajući što ako, što će drugi reći ili što ako ne uspiješ? Smatram da bi zapravo trebali probati dati sve od sebe pa ako nešto ne ide, ne ide. Ali barem znaš da si probao dati sve od sebe i da to nije bilo za tebe. Odustati bez da daš zadnji atom snage je zapravo predaja bez borbe. I onda ti preostane cjeloživotno razmišljanje da li si mogao drugačije.

Svim djevojčicama i mladim curama koje se bave sportom bih rekla neka uživaju! Baviti se sportom je nešto što čovjeku pruža višestruke koristi, od fizičkog zdravlja preko mentalnog zdravlja, prilike za druženjem, putovanjem i slično. A pogotovo ako postoji perspektiva i za nekakvim natjecateljskim oblikom bavljenja sportom gdje to može postati i karijera. Ali nikad nemojte zaboraviti na obrazovanje - sportska karijera je relativno kratka, a propuštenu priliku za dobivanjem formalnog obrazovanja kasnije je jako teško nadoknaditi. I nemojte nikada dozvoliti da vam netko kaže da nešto možete ili ne možete raditi zato što ste cura. Ta vremena su prošla, ne dajte da stare predrasude upravljaju vašim životima.