Naučite dijete kontroli emocija

Vjerojatno se užasnete kad čujete kako vaša kći urla svom bratu da ga mrzi; ili to kaže vama; ili kaže da će se ubiti ili... Kako reagirate? Uzvraćate protuurlanjem kako nije normalna? Počnete se tresti od straha da to ozbiljno misli? Odvalite joj šamarčinu? Pogrešno. I sama se djeca uplaše svojih snažnih osjećaja: bijesa, straha, ljubomore. Negirate li te osjećaje jednom od prije navedenih reakcija, može doći do:

• snižavanja samopouzdanja: dijete će početi misliti: "Mora da ne valjam kad tako osjećam."
• neiskrenog, neautentičnog, ponašanja: "Moram se početi ponašati onako kako to roditelji od mene očekuju jer će me inače prestati voljeti."
• gubitka dodira sa svim osjećajima, i pozitivnim i negativnim.

Roditelji znadu biti pravi majstori u negiranju dječjih emocija - tako da se njihove reakcije čak dadu i sistematizirati:

• Negiranje da emocija uopće postoji: Ma što cmizdriš; pa to je samo mala ogrebotina!
• Sugeriranje što bi trebalo osjećati: Trebala bi voljeti svog brata.
• Ismijavanje: Samo mi nemoj reći da ćeš se opet rasplakati; baš si prava bebica.
• Uspoređivanje djeteta s drugima: Jesi li vidio kako ovaj dečko prije tebe nije plakao kad je dobivao injekciju?!
• Prijetnja i kažnjavanje: Čuj ti! Budeš li još jednom došla iz dvorišta plačući, zatvorit ću te u sobu pa ćeš se sama igrati!

Kako pomoći djetetu da izađe nakraj sa svojim neugodnim emocijama? Doista je puno načina na koje to možete učiniti, a da pritom ne upadnete u zamku neke od upravo spomenutih reakcija. Dopustite djetetu da iskaže svoju srdžbu, čak i kad je ona usmjerena prema vama: Jasno mi je da si ljuta što te ne pustim i večeras van, no sutra ideš ujutro u školu, i htjela bih da se naspavaš.

Kako svaka emocija opskrbljuje organizam dodatnom količinom energije (potrebne za suočavanje s izvorom opasnosti ili za neku drugu vrstu reakcije - ljudi su nekad bježali na drvo), potičite dijete na neku tjelesnu aktivnost kojom će tu energiju potrošiti. Teško da će vam uspjeti nagovoriti ga/ju da oriba kupaonicu (a i što biste vi radili kad se razbjesnite?), no može se izboksati jastuk, urlati, baciti na pod i lupati nogama, pisati dnevnik, zauzeti telefonsku liniju za "višesatni" razgovor s prijateljicom, trčati oko kuće... Najbolje je ako je vaše dijete imalo priliku vas vidjeti kako se borite sa snažnim neugodnim emocijama. Naravno, nije zgodno ako pritom bacate posuđe, namještaj ili nasrćete na drugog roditelja. Oprezan treba biti i s pričama "kad sam ja bio u tvojim godinama..." Ako vam je to i inače često na repertoaru, lako je moguće da biste time sada samo dolili ulje na vatru. Ili biste se toliko uživjeli u svoju priču da biste zaboravili kako je to trebala biti tek ilustracija za pomoć, a ne za odmoć djetetu.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: