Djeca i roditelji

Razvoj i rast

Razvoj i rast djeteta je izuzetno kompleksan, a za roditelja zahtjevan i odgovoran proces. Slijedeći tekst će potvrditi ovu rečenicu, s ciljem da djeci i roditeljima olakša proces odrastanja i promjene koje on sa sobom nosi.

Dijete se rađa s određenom genetskom predispozicijom, ali se ista razvija i oblikuje u kontaktu s okolinom. Zato možemo reći da u većoj ili manjoj mjeri obitelj oblikuje nezrelo dijete i prilagođava ga svojoj sredini. Obitelj predstavlja malu socijalnu grupu i akcije i reakcije odvijaju se u njoj prema psihodinamici male grupe.

U obitelji dijete stiče iskustva koja će kasnije primijeniti na širu socijalnu zajednicu. Odnos dijete roditelj započinje još u prenatalnom razdoblju. Majka se djetetu koje nosi obraća, tepa mu, gladeći trbuh gladi dijete u njemu. Otac se djetetu obraća posredno, kroz svoj odnos prema djetetovoj majci, ili direktno, milujući ženin trbuh, lupkajući ga, dozivajući dijete. Nakon rođenja odnos roditelj dijete možemo indirektno proučavati prateći ponašanje djeteta u igri, npr. u stavu djevojčice prema lutki. Odnos djevojčice prema lutki ovisi o emocionalnom odnosu roditelja prema toj djevojčici i obrnuto. No, ova problematika je vrlo kompleksna, roditelji nisu slobodni od svojih ranijih životnih iskustava, posebno ne onih koje su doživjeli u svom ranom djetinjstvu. Zato će na njihov odnos prema djetetu utjecati i iskustvo međusobnog odnosa preneseno iz njihovog iskustva s vlastitim roditeljima. Slobodno možemo reći da u trenutku rođenja djeteta roditelji suočavaju svoje fantazije i realnost: ispunjene želje, razočaranja, mogućnost i nemogućnost da prihvate dijete onakvo kakvo jest? Sve se to ugrađuje u odnos prema djetetu. Osim faktora kojih su roditelji svjesni sudjeluju i njihovi davno zaboravljeni doživljaji i emocionalna iskustva.

Rene Spitz je (kao i mnogi drugi znanstvenici) utvrdio da je u tom najranijem razdoblju neobično važna veza između majke i djeteta, tako da možemo reći da je prvih osam mjeseci života djetetu najznačajnija osoba upravo majka. Iza tog perioda dijete će sve bolje prepoznavati i druge osobe, pa će i njihov značaj i uloga rasti.

Studije Anne Freud su jasno pokazale da odvajanje djeteta od majke u polovici prve godine (pa i kasnije), bez adekvatne zamjene, izaziva smetnje u razvoju ličnosti. Strah malog djeteta od gubitka objekta majke zovemo separacionom anksioznošću, a ukoliko je on potenciran traumatskim iskustvom zaostaje vrlo dugo i uvjetuje povećanu ranjivost djeteta za sve daljnje traumatske doživljaje.

Uloga majke u psihoseksualnom sazrijevanju djeteta je vrlo velika. Aktom dojenja i hranjenja majka potvrđuje život djeteta, ona ga prihvaća. Dijete tako putem majke dobije prvo iskustvo vlastitog postojanja. To nesvjesno iskustvo djeteta da živi Winnicot je nazvao self, pojam koji prevodimo kao sebstvo. To je u stvari osnova za budući JA djeteta. Kad ne postoji kontinuitet odgovarajućih reakcija majke na djetetove potrebe, može nastati (lažni) self na temelju kojeg se razvija slabi JA. Takav JA može uvijek u nepovoljnim situacijama uvjetovati različite smetnje ličnosti.

Novorođenče je ovisno o svojoj majci i ne može bez nje opstati. Ta dijada majka-dijete predstavlja simbiotsku zajednicu, koja je i prva socijalna zajednica uopće. Majka pruža djetetu smirenje, ugodu, a ono na temelju toga stiče povjerenje. Količina ovog osnovnog, bazičnog povjerena koje dijete stiče u najranijoj dobi doprinosi osjećaju sigurnosti i samopouzdanja u kasnijem životu.