To je problem disanja zbog nezrelosti pluća. Plućima nedostaje tekuća tvar koja se zove surfaktant. Surfaktant daje normalnim, potpuno razvijenim plućima elastičnost potrebnu za disanje. U 1960-im to se stanje zvalo bolest hijalinih membrana, a od nje je mnogo nedonoščadi umrlo. Stanje se obično može spriječiti ili ublažiti. Iako je za najmanju nedonoščad bolest još uvijek vrlo rizična, danas je postotak preživljavanja i ishod odličan. Kada počne prijevremeni porod, nekad je korisno odrediti hoće li djetetova pluća biti zrela ako se ono odmah rodi.

Općenito, većina djece ispod 36 tjedana gestacijske dobi imat će nezrela pluća, ali ima iznimaka. Neka djecaimaju iznenađujuće nezrela pluća, a druga čudesno zrela za svoju gestacijsku dob. Nekad je moguće iz amnijske tekućine odrediti stupanj zrelosti pluća. Laboratorijski rezultati koji glase visok LS kvocijent ili pozitivan PG dobre su vijesti i obično znače da su fetalna pluća zrela. Ponekad se majci u koje je počeo prijevremeni porod daju lijekovi poput betametazona ili deksametazona koji potiču sazrijevanje fetalnih pluća. Katkad se samo s jednim do dva dana takve terapije može značajno poboljšati zrelost pluća novorođenčeta.

Dijagnoza sindroma respiratornog distresa postaje očita obično u prvim minutama ili satima nakon poroda. Zasniva se na kliničkim znakovima otežanog disanja i abnormalnostima rendgenograma pluća. Nedonoščad sa sindromom respiratornog distresa treba razne vidove potpore disanja. Obično je potreban dodatni kisik. Zrak koji udišemo sadrži 21% kisika. Nedonoščad sa sindromom respiratornog distresa treba različite postotke dodatnog kisika pa i 100% kisik. Mnoga djeca s ovim sindromom trebaju i dodatne udahe. Ventilator (respirator) je stroj koji daje pažljivo kontrolirane udahe u rasponu od nekoliko dodatnih udaha u minuti do potpunog preuzimanja cjelokupnog disanja. Nekoj djeci koristi disajna pomoć nazvana CPAP (engl. continuous positive airway pressure= trajni pozitivni tlak na dišne puteve). Preko plastičnih cjevčica stavljenih u nosnice unosi se zrak i kisik u dišne putove, čime se održavaju napuhnute alveole (sićušne zračne vrećice) u plućima.

Kako je sindrom respiratornog distresa izazvan nedostatkom surfaktanta, djeci s teškim oblicima bolesti daje se surfaktant izravno u pluća. Ostali lijekovi koji se daju djeci sa sindromom respiratornog distresa su diuretici (lijekovi koji povećavaju izbacivanje mokraće i oslobađaju tijelo viška tekućine), deksametazon (lijek sličan kortizonu koji smanjuje upalu u plućima), bronhodilatatori (lijekovi koji šire male dišne puteve) i teofilin ili kofein (lijekovi koji skraćuju pauze u disanju).

Djeca koja dobivaju respiratornu pomoć (ventilator, CPAP) ili dodatni kisik pomno se nadziru kako bi dobili odgovarajuću količinu kisika. To se radi pomoću aparata koji se zove oksimetar ili monitor saturacije (zasićenosti) kisikom i koji stalno pokazuju količinu kisika u krvi djeteta. Često se određuju kisik i ugljični dioksid u arterijskoj krvi kao i pH. Ova mjerenja služe procjeni kvalitete disanja djeteta i vođenju potebnih promjena respiratorne terapije.