Anksioznost: Zašto nastaje i kako ju liječiti?

Anksioznost: Zašto nastaje i kako ju liječiti?

Anksioznost: Zašto nastaje i kako ju liječiti?
  • Objavljeno: Petak, 25.01.2019.
  • Broj pregleda: 11.012
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:
Izvor slike: Pexels

Kategorija: Psihologija

Tisućama godina prije, da bi se ljudska vrsta održala na životu, anksioznost je imala zaštitničku ulogu. Osjetljivost čovjeka na prve znakove prijetnje bila je važna za opstanak u borbi protiv grabežljivaca i neprijatelja..

Danas ima vrlo malo ljudi koji su ravnodušni prema izazovima koji dolaze iz vanjskog svijeta. Većina nas osjećat će zdravu razinu anksioznosti u situacijama koje su nam nepoznate, previše zahtjevne i od velike životne važnosti; npr. počinju ispitni rokovi, a mi se ne možemo riješiti osjećaja napetosti, imamo javni nastup i osjećano užasnu tremu, javljamo se na poslovni dogovor, ruke nam se znoje i koljena klecaju. U takvim situacijama najradije bismo odustali od svega i spasili se. Ipak, ostajemo, idemo za svojim ciljem.

Zdrava anksioznost obuhvaća:

  • Kognitivnu podršku čiji je zadatak da nam ukaže na naše slabosti i na kojim područjima trebamo više raditi na sebi, steći više samopouzdanja. Na primjer, za vrijeme ispitnih rokova potrebno je sastaviti dobar plan unutar kojega ćemo podijeliti gradivo koje se može savladati u realnom vremenskom okviru, te je potrebno držati se plana.
  • Fiziološku podršku npr. kod javnog nastupa ili važnog poslovnog sastanka osjećamo da se disanje mijenja; postaje plitko i ubrzano, ili da zadržavamo dah, usmjeriti ćemo pažnju na trbušno, smireno disanje i na taj način će kontrolirati uzbuđenje.

Kad samoregulacija ne funkcionira primjereno, anksioznost prelazi naše mogućnosti i postaje jača od nas. Mehanizmi kognitivne i fiziološke podrške ne djeluju, uzbuđenje nas preplavljuje, gubimo kontrolu nad sobom i svojim procesima u tijelu.

Zašto se to događa?

Odgovor na ovo pitanje nije univerzalan i treba ga tražiti u najranijem djetinjstvu. Ono što je karakteristično za sve anksiozne osobe je nedostatak samopodrške i podrške koja dolazi iz okoline zbog nemogućnosti da je prepoznaju i traže za sebe.

Anksiozne osobe odrasle u uvjetima nesigurne ili dezorganizirane privrženosti. Majka ili najbliži skrbnik nisu ulijevali potrebnu ljubav i sigurnost, nisu odgovarali na djetetove potrebe u pravo vrijeme i na pravi način.

Kod nesigurne privrženosti anksioznost često razvijaju djeca čiji roditelji koriste autoritarni roditeljski stil. Roditelj postavlja zahtjeve koje dijete mora slijepo ispunjavati, a prije nego ispuni prvi zahtjev, dobiva novi i ponovo novi. Sve se odvija automatski, kao na traci. Dijete ne dobiva pohvale i priznanje za zasluge, već najčešće kritike i fokusiranost na propuste. Ili dobiva pohvale samo onda kad udovolji roditelju; npr. dijete koje roditelj doživljava kao svoj projekt, ne bira zadatke, aktivnosti i obrazovanje po želji djeteta, već po svojoj želji.

U zdravom odgoju djeca uče prepoznavati potrebe koje dolaze iz tijela i na njih odgovoriti na adekvatan način. Kad roditelj ne uvažava potrebe djeteta, dijete uči da je sve ono što dolazi iz tijela loše, da treba potiskivati i zaustavljati procese iz tijela.

Dezorganiziranu privrženost prepoznajemo kod djece koja su izložena različitim oblicima nasilja, od fizičkog kažnjavanja, verbalnog, emocionalnog, ekonomskog, pa do seksualnog zlostavljanja, što ostavlja dugotrajne posljedice na psihičko zdravlje.

Što je točno anksioznost?

Anksioznost je uzbuđenje koje nema podrške, život bez tijela, a naše tijelo je naša najveća snaga. Iz perspektive Gestalt psihoterapije​ anksioznost je poremećaj u ciklus kontaktu, u fazi mobilizacije uzbuđenja. To znači da je osoba prepoznala potrebu koja dolazi iz tijela i mobilizirala energiju koja je potrebna da krene u akciju, odnosno zadovolji potrebu. Međutim, javilo se uzbuđenje za koje nema dovoljno podrške, nema zdrave kognitivne obrade (u redu je da to učinim), javlja se neprekidni unutarnji monolog. Osoba se nalazi na klackalici, stalno traži razloge za i protiv. Energija koja treba podržati uzbuđenje osipa se na taj način. Unutarnji monolog je susret s introjektima, sadržajima koje smo preuzeli od roditelja, a ograničavaju naš rast i razvoj. To su komentari poput: glup si, ti ne znaš, ne vrijediš, to nije za tebe, pogriješit ćeš, ako to učiniš svi će ti se smijati i slično. Uzbuđenje koje je pripadalo sredini, vraća se u tijelo kroz retrofleksiju i prirodan ritam zadovoljenja potrebe je onemogućen. Što češće osoba doživi ovaj ciklus potiskivanja i odustajanja, to će anksioznost biti izraženija.

Zbog toga anksiozne osobe osjećaju ogroman strah kad se susretnu sa svojim tijelom, često i najbanalniji simptomi djeluju zastrašujuće. Tijelo nema dovoljno podrške za samoregulaciju, gubi se kognitivna i fiziološka podrška, javljaju se iracionalni strahovi, disanje postaje otežano, tijelo gubi snagu i na rubu je izdržljivosti.

Simptomi anksioznosti su: vrtoglavica, bol u prsima glavobolja, mučnina, nervoza u želucu, slabost u nogama, napetost u vratu, suha usta, ubrzan puls, opsesivno razmišljanje, nemogućnost odmora, problemi sa spavanjem, osjećaj gubitka kontrole.....

Anksiozna osoba živi u strahu da će joj se nešto strašno dogoditi, da će poludjeti, nastradati ili umrijeti i izbjegava uobičajene životne situacije što joj značajno umanjuje kvalitetu života.

Put iscjeljenja nije brz, niti lagan, ali je moguć. Psihoterapija je pokazala značajne rezultate u smanjivanju simptoma anksioznosti već nakon nekoliko tretmana. Kroz psihoterapiju osoba uči prepoznavati procese u tijelu, mijenja neučinkovita uvjerenja o sebi, uči zdrave načine samopodrške, te jača samopouzdanje. Značajno doprinosi promjena životnog stila, druženje s podržavajućim osobama, zdraviji način prehrane i redovito vježbanje.

Vezani sadržaj:

Najnovije

Najčitanije