Od ovog stanja patit će sve veći broj mladih osoba

Od ovog stanja patit će sve veći broj mladih osoba

Od ovog stanja patit će sve veći broj mladih osoba
  • Objavljeno: Subota, 15.02.2020.
  • Broj pregleda: 1.765
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:
Izvor slike: 123RF

Kategorija: Psihologija

Tko od nas nikad nije bio depresivno raspoložen? Tko može za sebe to reći? Malo tko.

Kada se stvari koje su nam važne ne odvijaju kako bismo mi to željeli, kada ne dobijemo ono što smo očekivali, kada se projekt na kojem smo radili i trudili se izjalovi, odnosno, kad doživimo gubitak, osjećamo se tužni, potišteni, bezvoljni... depresivno smo raspoloženi. Tugujemo. I što je gubitak veći i tugovanje je duže i intenzivnije. I to je prirodno. Tugovanje je proces našeg prihvaćanja da smo nešto izgubili.

Što je depresija?

Zbog raznih okolnosti tugovanje se može produžiti, čovjek nekako "zapne" u procesu. To se može dogoditi zbog različitih razloga. Možda nam je ono što smo izgubili predstavljalo smisao života (npr. gubitak voljene osobe, ili u ratnim i prirodnim katastrofama gubitak svega što je osoba stekla). Možda se, još u djetinjstvu, nismo naučili "nositi" s gubitkom. A, možda se gubitak, iz dana u dan, ponavlja (npr. kad čovjek traži posao i nikako ga naći - stalno dobiva odbijenice). Tada postoji opasnost da tugovanje prijeđe u depresiju.

I, premda se ne smiju zanemariti i nasljedni faktori vezani uz depresiju, depresija vezana uz ove, "nenasljedne" faktore može biti jednako opaka. Čovjek izgubi volju (za svim, pa čak i jednostavnim svakodnevnim aktivnostima), nema više životnih zadovoljstava, osjeća se bespomoćno i bezvrijedno, sve mu se čini besmisleno. Povlači se iz društva ljudi. Pomišlja na suicid, kao na jedinu stvar koja može prekinuti patnju. A, ponekad ga, ako ima snage, pokuša i napraviti.

Da, depresija je opako stanje, opak poremećaj. I, premda su, ponekad, nužni antidepresivi kako bi se ublažila težina stanja, ono što depresivnoj osobi treba je netko tko će ju razumjeti i prihvatiti takvu kakva jest, depresivnu. Tko joj neće reći "trgni se!" ili "gledaj stvari s vedrije strane" jer joj je to nemoguće - ona nema snage da se "trgne" i sve stvari koje gleda su tmurne. Oko nje je sveopće crnilo. Ali, susret s osobom koja ju prihvaća i razumije donosi neko malo svjetlo u to crnilo. I tako, malo po malo, stvari postaju drugačije, vedrije. Kao i kod svih teških psiholoških stanja i ovdje je ključna empatija.

Depresija kod mladih

U zadnje vrijeme, čini se, depresija se sve češće javlja kod mladih ljudi. Kao psihoterapeut, u više navrata sam se susretala s mladim ljudima koji su netom završili srednju školu ili fakultet, a koji ili tuguju za nečim, ili su depresivni. Na toj prekretnici u svom životu (završetak školovanja) teško se nose s očekivanjima okoline i očekivanjima koja i oni sami imaju od sebe. Kao da izgube kompas. Pritisci očekivanja postaju preveliki.

I nekako se čini da je sve jednako važno - posao u struci, kupnja vlastitog stana, romantični odnos, zasnivanje obitelji... I sve bi to, kao, trebali u što kraćem roku "obaviti". A, naravno, ne ide. Zapravo, ono što im se zna dogoditi jest da na više područja dožive gubitak, npr. prekid romantične veze i gubitak posla (ili se situacija na poslu pogorša). I onda tuguju, a ako se gubici i dalje nagomilavaju, postaju depresivni. Nađu se pred zidom.

A upravo je to shvaćanje životnih očekivanja kao istovremeno jednako važnih i, posljedično, bavljenje njima u isto vrijeme, najproblematičnije. Već kad samo razmišljamo o više tako važnih životnih stvari odjednom, postane nam teško, ne vidimo kraja. I, premda je, u ovom našem užurbanom tempu života, multitasking često dio svakidašnjice (nažalost!), kad su u pitanju nama važne stvari u životu, on je vrlo štetan.

Kad našu pažnju usmjerimo na dvije ili više stvari odjednom, ona ne ostaje ista - podijeli se. I onda činimo greške, koje nekad mogu biti fatalne. Multitasking je neprijatelj rada na važnim stvarima. Zato je, kad su u pitanju životna očekivanja koja nam se čine jednako važnima, potrebno promotriti svako od njih i odlučiti se za jedno. I samo na njemu raditi. Drugim važnim stvarima ćemo se baviti u neko drugo vrijeme. Ono što nam je važno nema vremenski rok. Tada pritisci očekivanja popuste, stvari postaju lakše. Gubici postaju podnošljiviji, ili ih nema.

Međutim, nekad je kod mladih ljudi depresivno stanje toliko intenzivno, da se uopće ne mogu baviti niti jednom od važnih im stvari u životu. Umorni su, iscrpljeni, jer sve stoji, ništa se ne pokreće. Trebaju odmor. Tada je jako važno da se jedno vrijeme odmaknu od svega toga. Da se odmore. I to tako da se bave nekim drugim, njima zanimljivim stvarima koje neće napraviti nikakvu veliku promjenu u njihovim životima, ali će se osjećati malo bolje (možda, čak i puno bolje). Najčešće su to stvari koje davno (ili nikad) nismo radili pa je to što se, sad, ipak usuđujemo to napraviti pomalo uzbudljivo, zar ne? Sad, to nešto ne mora baš biti, na primjer, skakanje padobranom (ali, ako nam se sviđa, zašto ne?). Možemo, za početak, pročitati neku novu knjigu, ili otputovati negdje gdje nikad nismo išli, ili početi učiti neku novu vještinu. Kad se usudimo nešto takvo napraviti, dodajemo život našem životu. A oduzimamo prostor depresiji.

Autorica: Jelena Medak, prof psihologije,gestalt psihoterapeut (u edukaciji). Radi u PB „Sv. Ivan“ i Psihološkom centru TESA. Za psihološko savjetovanje/psihoterapiju javiti se na broj: 0958822813

Vezani sadržaj:

Najnovije

Najčitanije