Varanje - zašto?

Postoji li neki uzorak kako započinju afere?

Ljudi uvijek ponavljaju kako nisu željeli da se to dogodi. I sigurna sam da to uistinu i misle, da su iskreni. Uglavnom je većina njih predana svojim vezama, no nešto ih ne čini sretnima. Da se razumijemo, nitko tko je savršeno sretan u svojoj vezi neće započinjati aferu. Ili su jako nesretni ili samo malo. No nemaju namjeru prevariti. Ali u nekom trenutku im u vidno polje uđe neka osoba. Volim to usporediti s osobom koja hoda uokolo s praznom čašom vina i onda sretne nekoga tko ima punu bocu. Naravno da bi rado probali kakvo je to novo vino.

Polako se upoznaju. Najčešće se započinje sa emotivnom aferom. Ponekad su to samo dugi razgovori, zajedničke teme, isti smisao za humor, u svakom slučaju u jednom tenutku shvate da su prešli neku nepostojeću granicu. Problem je što to shvate tek nakon što su je prešli. Doduše u tom trenutku je taj osjećaj predivan jer su i jedno i drugo umirali od želje da prijeđu tu granicu. No, istovremeno je i užasan osjećaj, jer znaju da je riječ o prevari, a to je nešto što nikada nisu htjeli biti.

Priča se naravno nastavlja. Razlozi zbog kojih ljudi ne žele razvod su mnogi (djeca, financija, stigma...), i paralelan život jedan je od načina kako to riješiti. Žive u iluziji da nitko to neće saznati. Ako se rastanem, svi će znati da sam promašaj, no ako nastavim tajno s aferom, pravit ću se da je sve OK i nitko neće biti povrijeđen. Tako se zapetljaju u dvostruki život, krivnja se čini podnošljivom, o budućnosti ne razmišljaju. Na početku im se čini kao da su dobili predivan poklon koji će riješiti sve njihove probleme.