Komu se otkrivamo?

Proces razotkrivanja je onaj ključni element koji površno poznanstvo pretvara u pravo prijateljstvo, eventualno i ljubav. Dakako da se stvari moraju odvijati obostrano i uz obostrano povjerenje: vjeruješ mi, za uzvrat ću ja vjerovati tebi. Time se ujedno povećava i međusobno razumijevanje, ali i ono što bismo mogli nazvati osobnom dobiti. Ona se odražava kroz osjećaj: poseban sam jer doznajem informacije koje nisu za svačije uši. S druge strane, kad se na taj način povjeravaš drugoj osobi nestaje tvoje emocionalne usamljenosti, krivice i straha - oni postaju manje ugrožavajući i manje opasni. No, ne treba zanemariti ni jednostavnu potrebu čovjeka da - jednostavno priča. Ta potreba primjerice objašnjava onaj poznati stranac u vlaku fenomen kada čovjek ogoli dušu potpunom strancu, osobi koju vjerojatno više nikada neće susresti. Sada se ipak bavimo razvijanjem bliskosti. Zajedničko putovanje vlakom (ili nečim drugim) rijetko će se u takvo što pretvoriti ako već prije putovanja nisu postojali neki uvjeti.

Kako je samootkrivanje tako usko povezano s bliskošću, mi se otkrivamo samo nekolicini ljudi i samo onima s kojima očekujemo da ćemo uspostaviti blizak odnos. Bliskost zahtijeva i vrijeme i trud. Ne možemo biti bliski s mnogo ljudi već svega s nekoliko. Samootkrivanje je ipak riskantno. Što više otkrijemo o sebi povećava se vjerojatnost da bi nas druga osoba mogla izmanipulirati, kontrolirati, prekoriti, posramiti ili povrijediti.

Muškarci i žene razlikuju se u samootkrivanju. Još u djetinjstvu djevojčice su sklonije samootvaranju nego dječaci i to čine u ranijoj dobi nego oni. Kad odrastu i muškarci i žene skloniji su o svojim osobnim stvarima govoriti ženama. Žene su također sklonije od muškaraca govoriti o svojim osjećajima depresije, zabrinutosti, ljutnje i straha.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: