Kad muškarac voli ženu

Ima jedna priča u kojoj muškarac toliko voli ženu da poželi da kao par doista budu jednom dušom u dvama tijelima, kako se to često slikovito kaže. No, jer je priča znanstveno fantastična - želja mu bude ispunjena. Dvadesetičetiri sata budu jedan drugom u mislima, upoznaju si i najskrovitije misli i sve se to na kraju pretvori u - teški horor (što i nije teško povjerovati).

Ima jedan vic u kojem muškarac toliko voli ženu da bi ju iz ljubavi najradije pojeo. Nakon što odživi s njom neki broj godina, požali što to nije i učinio. 

Ima jedan film u kojem muškarac toliko voli ženu da joj čita misli iz glave i želje iz očiju. Međutim, film nije znanstveno fantastičan i muškarcu to baš ne ide onako dobro kako je u to uvjeren. On to ne zamjećuje. Puno putuje (vozi zrakoplov), pa u ono malo vremena što je kod kuće nastoji biti savršen suprug, otac i očuh. Ipak, nema se vremena baviti suptilnostima u obiteljskim odnosima. Uvjeren kako su sama ljubav i najbolje namjere dovoljne, ispunjava neizrečene želje, rješava probleme koji nisu njegovi i daje savjete koje nitko ne traži. Zaslijepljen time, ne vidi ono što se doista zbiva: žena, ugušena njegovim stavom nemoj se ti zamarati draga, to ću ionako bolje ja obaviti, krišom pije i plače, ili obratno. Zapravo i ne baš krišom jer djeca to znaju; od njih to otac definitivno i doznaje, no prekasno da bi sam nešto mogao poduzeti. Tek kad žena odlazi na liječenje, a muškarac preuzima i sve njezine obveze, postaju mu jasne neke njezine svakodnevne frustracije. Kako je to ipak film, na kraju se sve lijepo završi. Žena je, vjerojatno, izliječena od alkoholizma, a muškarac je, vjerojatno, shvatio kako voljeti ne znači misliti umjesto drugoga, nego slušati ga što govori, uvažavati njegovu potrebu i pravo na ima vlastitu individualnost, vlastite pogreške i na svoj dio odgovornosti, pravo da sam odabere ono što drži najboljim za sebe.

Život je nešto između priče, filma i vica. Voljeti nekog znači zajedno s njim rasti i razvijati se, slušati ga kad govori, dati mu da diše, pružiti mu i tražiti od njeg podršku i oslonac, dopustiti mu da - ako tako želi - sam rješava svoje probleme i sam preuzima odgovornost, podijeliti s njim (ili s njom) radosti kućnih poslova, njegovati ga i kad nije bolestan, biti tu pored.

U čemu bi bio čar zajedničkog života kad bi se partneri slagali ama baš u svemu, "potpuno se razumjeli", mislili uvijek isto i na isti način? Ne bi li to počelo sličiti priči s početka? I ne bi li onda bilo praktičnije živjeti (samo) sa zrcalom?

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: