Varijacije na temu

Vrlo je važno naglasiti da slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija. Blago zakašnjenje u govornom razvoju (2 - 2,5 godine) nije neobično. Ako su ponašanje, sluh, razumijevanje govora, gestikulacije i facijalna ekspresija uredni, takvo dijete vjerojatno će uskoro steći i govornu vještinu.

Stručnjake koji se bave proučavanjem razvoja govora posebno zanima zašto dijete govori. Posljednje tumačenje je da u djece možemo razlikovati egocentrični način govornog izražavanja, koji se naročito očituje u dobi od treće do pete godine života i socijalni, koji prevladava u petoj godini. Iz mnogih istraživanja stručnjaci su došli do mišljenja da se egocentrični govor razvija iz socijalnog i iz stvarne suradnje odraslih s djecom u praktičnim zadacima. Pojava i razvoj egocentričnog govora zapravo su želja i težnja male djece da se zajednički nastavi prethodno započeta zajednička govorna aktivnost. Ta želja za suradnjom jača je što je dijete manje samostalno. Pretpostavlja se da je egocentrični govor zapravo prijelaz k unutarnjem govoru čiji je krajnji produkt mišljenje.

Postoje velike razlike u razvoju govora pojedine djece. Uočeno je da rani razvoj govora isključuje duševnu zaostalost u djeteta, ali vrlo je važno znati da zakašnjenje govora ne mora značiti i zakašnjenje u razvoju inteligencije. U ženske djece govor se razvija nešto brže nego u muške.

Djeca koja zbog prevelikog razumijevanja odraslih za njih (maženje) ne govore, pokazuju često jako dobar razvoj na svim ostalim područjima. Kad ih zatražimo da na slici pokažu poznati predmet, oni to učine, dok gluha djeca to ne mogu. Važno je da kod usporenja u govoru i sumnje na gluhoću ili nagluhost prvo napravimo audiološko ispitivanje sluha. Zatim se određuje mentalna razina djeteta putem psihološkog testiranja. Dobro uzeta anamneza o razvoju djeteta također će pomoći da se postavi ispravna dijagnoza, a time omogući i pravodobna rehabilitacija.

Da su pravilnost i redoslijed govornih faza u ranom govornom razvoju ovisni o urođenim sposobnostima za govor pokazuju i sama istraživanja djece gluhih roditelja. Ona unatoč nepoticajnoj okolini proizvode iste glasove i prolaze kroz iste faze produkcije glasova kao i djeca čujućih roditelja. Sposobnost za govor možemo usporediti sa sposobnošću samostalnog hodanja u djece. Ona prohodaju onda kada sazru naslijeđene sklonosti za tu vještinu, pri čemu vježbanje u hodanju nema nikakvog važnijeg utjecaja. Drugim riječima, to što se u dobi od oko šest mjeseci djeci obraćamo u formi riječi i rečenica neće povećati njihovu sposobnost da baš te rečenice razumiju i ponove, jer za to i nisu biološki spremna.