Jeste li prepopustljiv ili previše zaštitnički roditelj?

Iz knjige: Odgajam li dobro svoje dijete

Vječno je pitanje i uzrok mnogih bračnih svađa: do koje bi granice brižni roditelji trebali popuštati i štititi svoju djecu? Kako bi se zdravo psihički razvijala, djeci su, uz puno ljubavi i pažnje, potrebne svakodnevne male frustracije iz kojih uče kako svladavati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovu, kako uzeti u obzir druge ljude itd. Ako im to oduzmemo i ako zadovoljavamo trenutačno svaku njihovu potrebu i maksimalno izbjegavamo svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana, oduzimamo im vrlo dragocjene i vrijedne prilike da nešto nauče.

Podređujući sve, pa čak i vlastite potrebe svojoj djeci, može se dogoditi da ih naučimo neke stvari koje nismo željeli - npr. da su uvijek na prvome mjestu i da drugi ljudi nisu važni ili, pak, ako uče od nas kao modela, da je u redu podređivati se drugima i ne zauzeti se za sebe. Katkad roditelji mogu zaista pretjerati u podređivanju svog života potrebama djece. Neki urede stan poput vrtića, svaka je prostorija igraonica, i sve je prepuno igračaka. Ili predugo dopuste djetetu korištenje bočice, umjesto da je oduzmu do druge godine.

Je li moguće da otežavamo razvoj svoje djece očekujući premalo, a davajući previše - previše igračaka, previše im pomažući i miješajući se u to kako će se ponašati. Pri stalnom pokušavanju da ih zaštitimo od nevolja, sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih. Ne davajući im određene granice, smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece. Sve je više roditelja koji ne znaju svojoj djeci reći NE jer se boje da će ih, ako to učine, manje voljeti.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi jesu li danas djeca "razmaženija" nego prije, no u jednom istraživanju na velikom uzorku roditelja, njih čak 60 posto izjavilo je da su njihova djeca prilično razmažena. Mnogi roditelji kažu kako žele otvorenu komunikaciju, a ne diktatorska pravila. Žele svojoj djeci do određene mjere biti prijatelji. Ali katkad ta želja ima visoku cijenu: nemogućnost postavljanja granice kad je dijete treba.

Roditelji danas imaju mnogo više prilika razmaziti svoju djecu nego prije. Žene imaju djecu u sve kasnijoj dobi - i to jedno ili dvoje. Prije tridesetak godina rađale su prosječno troje djece. Stoga roditelji mogu posvetiti više pažnje svakom djetetu - i više im priušte.

Oni prosječnih primanja svojoj djeci mogu priuštiti televizor u sobi, vlastitu telefonsku liniju i mobitel. Gledano iz perspektive djeteta, svijet se počinje okretati oko njega. Očekuje od roditelja da mu sve to priskrbi. Još jedan velik problem jest stalna odsutnost roditelja zbog prevelike zaposlenosti i zauzetosti. Roditelji se zbog toga nerijetko osjećaju krivima pa djeca mogu zatražiti što god žele, a roditelji će im to dati kako bi to malo vremena kad su skupa sve bilo savršeno.

Jedan očit, ali i težak način da se izbjegne štetna popustljivost, je postavljanje čvrstih granica. Znači dati djeci razumna, ali čvrsta pravila i strukturu te ih se pridržavati. To uključuje i učenje djece prihvatljivim načinima ventiliranja frustracije koju mogu osjećati. Pitanje postavljanja granica općenito se pojavljuje od vremena kad dijete počne puzati, a to može biti jako teška promjena.

Iako se čini teškim, postavljanje granica jedan je od najvećih načina izražavanja roditeljske ljubavi. U užurbanom ritmu u kojem živimo roditelji često popuste jer je to jednostavnije i brže za njih. No, to uzrokuje probleme kasnije. Ako je djetetu jedan dan nešto dopušteno, a onda za to isto drugi dan bude kažnjeno, ono ne zna gdje su granice i dokud može ići. Također, posao roditelja je da nauče djecu biti strpljivom i čekati nagradu.

Postoji i fenomen roditeljske ljubavi koji bismo mogli nazvati "uklanjanje svih teškoća". Najprije počinje sa sitnicama. Dijete uči hodati, ali roditelji ga i dalje nose. Hrane ga, iako ono pokazuje želju da to čini samo. Ono što bi mogli učiniti umjesto toga je da, kad dijete pokaže želju za više samostalnosti, ohrabre ga u tome i na taj način grade osjećaj samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti.

Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka. Današnji roditelji često uvjeravaju svoju djecu da, što god učine, nije pogrešno. Manifestira se, primjerice, tako da brane svoje dijete koje je istuklo nekog u školi ili oštetilo tuđi predmet, odbijajući prihvatiti odgovornost za to. Djeca tako propuštaju priliku da nauče nešto iz određene situacije.

Mnogi roditelji pogrešno smatraju da ne mogu biti bliski sa svojim djetetom i istodobno postaviti granice. To nije točno - štoviše, jasne granice i otvorena komunikacija održavaju odnos iskrenim i bliskim. Kad dijete inzistira na tome da gleda video ili počinje moliti za lizalicu baš prije ručka, zapitajte se što želite da ono nauči iz toga. Želite li da nauči da uvijek može dobiti ono što želi ako to dovoljno uporno traži?

Nemojte previdjeti korist od obavljanja svakodnevnih kućanskih poslova. Neki roditelji zaboravljaju da se odgovornost uči. Oni vjeruju da će, kad djeca odrastu, sama od sebe to postati ili da će ih u školi to naučiti. Ali djeca trebaju, prema njihovim sposobnostima u određenoj dobi, malo po malo preuzimati na sebe određenu odgovornost. U suprotnom, mogu početi smatrati da se od njih ništa ne smije tražiti.

U mnogo slučajeva očevi i majke zbog vlastite teške prošlosti žele djeci priuštiti sve što sami nisu imali ili ih žele zaštititi od bolnih osjećaja koje su nekad davno sami osjetili na svojoj koži. Tada u biti sami sebi postajemo roditelji kroz našu djecu. Djeca uglavnom osjećaju na svojoj koži kad roditelji ispravljaju vlastitu prošlost.

Adolescenti čiji su roditelji previše popustljivi i koji ugađaju svim njihovim željama, u pravilu u školi prolaze loše i češće uzimaju droge i alkohol, za razliku od onih čiji roditelji potiču u njima samostalno i odgovorno ponašanje kao stalne smjernice u odgajanju.