Povezanost između uma i tijela

Dr. Bruno Klopfer sudjelovao je u istraživanju krebiozena za koji se 1950. godine smatralo da djelotvorno liječi rak. Jedan njegov pacijent bolovao je od limfnoga sarkoma u poodmaklom stadiju. Njegovo stanje bilo je izuzetno loše. Tumori su se proširili po cijelome tijelu. Svaki dan liječnici su mu iz grudi vadili tekućinu, a disanje je bilo tako otežano da su morali koristiti masku za kisik. Doznavši za novi spasonosni lijek zamolio je dr. Klopfera da ga  isproba na njemu. Dr. Klopfer je pristao. Uspjeh je bio zapanjujući - tumori su nestali i pacijent se vratio svome normalnom načinu života.

Na žalost, uskoro se pokazalo da je optimizam istraživača bio preuranjen. Nova istraživanja utvrdila su da krebiozen ipak ne  liječi rak. Kada je pacijent o tome pročitao u novinama njegovo se zdravstveno stanje ponovo pogoršalo. Dr Klopfer se tada odlučio na pomalo neobičan potez. Rekao je pacijentu da je dobio novi, savršeniji i dvostruko jači krebiozen kojim se postižu bolji rezultati. Zapravo, pacijent je umjesto lijeka dobio steriliziranu vodu. Do poboljšanja je došlo i ovoga puta. Otekline i tekućina iz grudi su nestale i pacijent je dva mjeseca bio bez ikakvih simptoma.

Tijekom vremena ponovno su se u tisku pojavile rasprave o krebiozenu. Svi su se slagali da je za liječenje raka bezvrijedan. Nekoliko dana nakon što je pročitao te članke pacijent je umro.

Ova priča ilustrira pitanje na koje bi mnogi ljudi željeli znati odgovor: Može li um izliječiti tijelo?

Danas postoji niz istraživanja koja pokazuju postojanje značajne povezanosti između raspoloženja i stanja uma s jedne strane te tjelesnog zdravlja s druge.

Ernest Rossi u svojoj knjizi "Psychobiology of Mind-Body Healing" kaže:

 ...Postoji li zaista povezanost između uma i gena? Pokreće li um ne samo naše emocije i krvni pritisak, nego i same gene i molekule koje se stvaraju u mikroskopskim stanicama našeg tijela. Postoje li zaista neki dokazi za to? Pa, ako zaista dovoljno "stisnete" bilo kojeg endokrinologa on ili ona će to priznati, "Da, to je zaista istina!" U stanju mentalnog stresa limbičko-hipotalamički sustav u mozgu pretvara neuralne poruke uma u neurohormonalne poruke tijela u tzv. "molekulama koje nose poruke". One, zauzvrat, usmjeravaju endokrini sustav koji proizvodi steroidne hormone. Ti hormoni utječu na gene koji potiču stanice na proizvodnju različitih molekula, a one reguliraju metabolizam, rast, razinu aktivacije, seksualnost i imunološke reakcije u stanju zdravlja i bolesti. Doista postoji povezanost između uma i gena. U krajnjem slučaju, um zaista utječe na stvaranje i ispoljavanje molekula života!

Iako je laicima ovaj opis vjerojatno nerazumljiv, osnovna ideja ipak je jasna. Povezanost između uma i tijela postoji, pitanje je samo kako je možemo iskoristiti za poboljšanje svoga emocionalnoga i fizičkoga stanja. Većina ljudi misli da je to neizvedivo jer se  komunikacija između uma i tijela odvija automatski i na nesvjesnoj razini. Nismo svjesni i ne znamo kako se događa da određeno emocionalno stanje, određene misli ili raspoloženja uzrokuju promjene u našemu tijelu. Ipak, istraživanja govore da je to moguće, tj. čovjek je u stanju svojim umom svjesno kontrolirati tjelesne procese.

Jogiji i biofeedback

Često se u novinama mogu pročitati članci koji govore o nevjerojatnim slučajevima ovladavanja svojim tijelom, npr. u indijskih jogija. Neki od njih hodaju po žeravici i ostaju potpuno neozlijeđeni. Drugi u mrtvačkim sanducima ostaju zakopani nekoliko dana izlazeći potom živi i zdravi. Treći zabadaju igle u tijelo i pritom ne gube ni kap krvi. Što je istina, a što laž ili trik, teško je odrediti. Ipak, istraživanja pokazuju da te priče i nisu tako nevjerojatne kao što na prvi pogled izgledaju.

Šezdesetih godina brojna istraživanja na području biofeedbacka pokazala su da čovjek može utjecati na procese u svome tijelu za koje se do tada pretpostavljalo da nisu pod voljnom kontrolom - kucanje srca, moždani valovi, napetost mišića i slično. Vidi li čovjek na ekranu nacrtane otkucaje svoga srca ili ih čuje, nakon nekog vremena može ustanoviti postojanje veze između njegovih misli i otkucaja. Određene misli, osjećaji i držanje tijela usporavaju, a neki drugi ubrzavaju rad srca. Nakon nekog vremena čovjek može mislima, osjećajima ili držanjima tijela početi direktno utjecati na rad svoga srca.

Istraživači su stoga zaključili da je svaka promjena fiziološkoga stanja praćena promjenom duhovno-emocionalnoga stanja. I obratno, svaku svjesno ili nesvjesno proizvedenu promjenu duhovno- emocionalnoga stanja prati odgovarajuća promjena fiziološkoga stanja.

Mišljenje i akcija

Prije nekoliko godina našao sam se u jednom engleskom laboratoriju sa svojim mladim prijateljem Rawdonom Smithom. On je za moju nadlakticu učvrstio elektrodu koja je bila povezana s osciloskopom. Kada nema električne struje linija na ekranu osciloskopa je ravna, a kada se struja pojavi linija je zakrivljena.

Dr. Smith je uključio prekidač i na ekranu se pojavio snop zupčastih izmjeničnih valova koji su potjecali od kontrakcije mišićnih vlakana moje ruke, golim okom nevidljivih. Sve što se izvana moglo zapaziti bila je moja ruka koja je na stolu ležala potpuno opušteno.

U jednom trenutku dr. Smith mi je rekao: Kada kažem "sad" zamislite da udarate prvaka teške kategorije u boksu. Ne prekidajte s udarcima. Udarajte ga po bradi... Pripremite se...sad!

Rezultat je bio iznenađujući. Crta na ekranu kao da je odjednom eksplodirala, vidjela se izlomljena svjetlost i oštre linije koje su poskakivale. U djeliću sekunde cijeli je ekran veličine deset centimetara bio ispunjen svjetlošću. Ja nisam snažan čovjek. Svaki moj udarac bi bez sumnje prvaku teške kategorije bio smiješan. Zato sam bio zadovoljan burnim djelovanjem mojih napora koji su se vidjeli na ekranu, iako je to djelovanje bilo, kao što je moj mladi prijatelj bez imalo poštovanja primijetio samo "bura u čaši vode". Pri svemu tome neki vanjski promatrač vidio bi samo dva nepokretna čovjeka, u sobi punoj aparata, pri čemu ruka jednog od njih mirno leži na stolu. Nije bilo vidljivo nikakvo podrhtavanje mišića koje je prouzročilo kataklizmu na ekranu.

Ovaj eksperiment pokazao je da i onda kada samo zamišljam da izvodim neku radnju, moji mišići djeluju, iako manjim intenzitetom. Misao nikad nije oslobođena aktivnosti.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: