Zdravstveni vremeplov, 3. svibnja: Revolucionarni rad Karla Abrahama u psihoanalizi

Na današnji dan 3. svibnja 1877. godine u Bremenu, Njemačkoj, rođen je Karl Abraham, jedan od „najboljih učenika“ Sigmunda Freuda, čiji je rad postavio temelje za razumijevanje ranog djetinjstva i njegovog utjecaja na kasniji psihički razvoj.

Abraham je bio iznimno obrazovan - prvo je studirao medicinu, a zatim specijalizirao neuropsihijatriju, prije nego što je otkrio Freudov rad koji je zauvijek promijenio smjer njegove karijere. Nakon što je 1907. godine upoznao Freuda, brzo je postao jedan od njegovih suradnika i odanih pristaša psihoanalitičke teorije.

Za razliku od nekih drugih Freudovih sljedbenika, Abraham nije napustio Freudove osnovne ideje, već ih je produbio i proširio vlastitim inovativnim doprinosima. Njegova najveća zasluga bila je proširenje i dorađivanje Freudove teorije psihoseksualnog razvoja, s posebnim naglaskom na utjecaj najranijih iskustava na razvoj mentalnih poremećaja u odrasloj dobi.

Abraham je posebno zaslužan za razvoj teorije o oralnoj i analnoj fazi razvoja. Detaljno je opisao kako fiksacija u određenoj fazi razvoja može dovesti do specifičnih karakternih crta i psihopatoloških stanja. Njegova zapažanja o vezi između ranog napuštanja ili pretjeranog udovoljavanja djetetu i kasnijeg razvoja depresije, manije i opsesivno-kompulzivnog poremećaja i danas su relevantna za kliničku praksu.

Jedan od njegovih najvažnijih doprinosa bila je teorija o melankoliji (danas poznatoj kao klinička depresija) i maniji. Abraham je predložio da je melankolija povezana s nesvjesnim neprijateljstvom prema izgubljenom objektu ljubavi i okretanjem te agresije prema unutra, prema sebi. Ova teorija značajno je utjecala na kasnije razumijevanje depresije i drugih poremećaja raspoloženja.

Uz teorijski rad, Abraham je bio i izvrstan kliničar. Bio je među prvima koji su koristili psihoanalizu za liječenje psihoze i seksualnih poremećaja, područja koja su mnogi tadašnji analitičari smatrali neprikladnima za psihoanalitički tretman. Njegov rad s pacijentima obogatio je psihoanalitičku tehniku i proširio njezinu primjenu.

Karl Abraham također je odigrao ključnu ulogu u širenju psihoanalize u Njemačkoj. Godine 1910. osnovao je Berlinsko psihoanalitičko društvo, koje je postalo jedno od najutjecajnijih psihoanalitičkih centara u Europi. Pod njegovim vodstvom, Berlin je postao središte psihoanalitičke edukacije, privlačeći studente iz cijelog svijeta.

Abraham je, nažalost, umro prerano, u dobi od samo 48 godina, 1925. godine. Unatoč relativno kratkom životu, njegov utjecaj na razvoj psihoanalize bio je dubok i dugotrajan. Njegovi koncepti o oralnom i analnom karakteru, teorije o razvoju objektnih odnosa i razumijevanje depresije nastavili su oblikovati psihoanalitičku teoriju i praksu desetljećima nakon njegove smrti.

Vezani sadržaj:

• Zdravstveni vremeplov, 2. svibnja: Sir John Eccles i njegova potraga za tajnama uma
• Zdravstveni vremeplov, 1. svibnja: Santiago Ramón y Cajal – Umjetnik koji je nacrtao tajne mozga
• Zdravstveni vremeplov, 30. travnja: Eugen Bleuler – Čovjek koji je dao ime shizofreniji