Ključ je u povjerenju

Ta emotivna krhotina dječje nemoći preobražena u lažnu moć nije samo gnjavaža i smetnja za druge, već je primarno problem koji opterećuje samog "kontrolora". Za tu nemoguću misiju zvanu kontroliranje života troši se ogromna količina energije. Stalno predviđanje i planiranje situacija za koje zapravo nemamo pojma kako će se odvijati stvaraju konstantan osjećaj napetosti i brige. Što ako se dogodi ovo, a ja napravim ono pa to ispadne ovako ili onako... Mozak koji pokušava razriješiti život kao da je u pitanju jednadžba stalno dolazi do toga da je život zapravo nejednadžba u kojoj, što više o njoj mislimo, iskrsava sve više nepoznanica. Koja god situacija je u pitanju, najbolje je, nakon što damo sve od sebe da se stvar razvije u najboljem mogućem smjeru - jednostavno dignuti ruke. Život je nemoguće upakirati u svoj mentalni sklop, on je uvijek puno više od onog što mi zamišljamo da jeste.

Mozak je takav da često producira željene situacije ili se priprema na snalaženje u neželjenim situacijama neovisno o našoj volji. Vrte se neki filmovi, slažu se neke slike i čovjek se nađe uhvaćen u njima poput muhe u paukovoj mreži. Onda, shvativši da mu je glava preteška, poželi je odložiti negdje, odmoriti se od vlastitih misli i samo... prestati brinuti. Vrlo često najveći kontrolori nađu da im u životu pomaže upravo ono suprotno - bioenergija, reiki - nešto sasvim van racija, nešto što se bazira na povjerenju u nekog ili nešto što nije njihov vlastiti mozak. Ono što im pomaže zapravo nije tehnika, već prepuštanje.

Živjeti bez povjerenja u život je prava muka. S druge strane, kada imamo povjerenja da će nam život donijeti ono što nam je od koristi za vlastiti napredak, sklop u glavi se mijenja. Neuspjehe i greške počinjemo shvaćati kao vrijedne informacije za put dalje. A na tom putu, nešto imamo, a nešto nemamo u svojim rukama. Zato je najbolje dati sve od sebe, a zatim - dignuti ruke i predati se.