Nemir koji stalno tjera da tražimo više i dalje samo nas udaljava od mira koji možemo stvarati i njegovati jedino iznutra.

Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini osnovu zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog može se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još - svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kada nam je dosta u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.

Kada stalno jurimo na nečim višim, novim, drukčijim to znači da bježimo od praznine, težine ili boli koju gomilanjem stvari, titula, uspjeha, partnera (ili nečeg petog) pokušavamo ispuniti ili zaliječiti. Mnogi od nas su tijekom odrastanja od roditelja dobivali mnogo "onog što im ne treba" u zamjenu za "ono što im treba". Neki od nas su u zamjenu za toplinu i ljubav dobivali stvari, neki su dobivali slatkiše, neki su dobivali pohvale zbog ocjena u školi. Na taj način smo naučili emocionalno vrednovati ono što je zapravo znak pomanjkanja topline, brižnosti, ljubavi.

Ako je otac stalno odsutan radi posla pa svoje prisustvo pokušava nadomjestiti stvarima (tako da djetetu "ničega ne fali"), njegova pažnja se asocira s materijalnim obiljem. Ako je riječ o djevojčici, to znači da joj je prvi objekt ljubavi suprotnog spola (otac) u zamjenu za sebe davao krpice, šminku, udobnost i tako dalje. Kasnije u životu, moguće je da će ta curica postati "sponzoruša", odnosno da će birati muškarce prema sličnom kodu jer negdje u sebi nosi poruku da je vole ili da njenu pažnju zaslužuju samo oni koji je vode na egzotična putovanja i kupuju skupe parfeme. Možda će i sama upasti u beskonačne dugove i kredite radi shopingholičarenja.

Ljubav je esencijalna kvaliteta čovjeka koju ne možemo zamijeniti ni s čim. Fascinacija novim i nepoznatim koja tjera na stalno grabljenje naprijed često je kompenzacija, vanjska preslika unutarnje potrage za ljubavlju. Nemir koji stalno tjera da tražimo više i dalje zapravo nas samo udaljava od mira koji možemo stvarati i njegovati jedino iznutra. Kada smo stalno u planovima i idejama za brže, više, bolje to znači da zanemarujemo osjećajnu i intuitivnu stranu života zbog čega onda nismo u stanju prepoznati ono što bi nam uistinu donijelo mir i ispunjenje.

Sindrom "nikad dosta" se manifestira na mnoštvo različitih načina. Osim gomilanja stvari može biti riječ o isprobavanju alternativnih metoda, o stvaranju romantike, o stremljenju ka poslovnim uspjesima - o svakoj aktivnosti koju ritualno ili kompulzivno ponavljamo ili za kojom čeznemo pa zato stalno o njoj razmišljamo. Suvremeni čovjek je često rob tih takozvanih procesnih ovisnosti koje naizgled zalječuju problem, a zapravo samo odvlače pažnju od problema.

Svaka ovisnost o aktivnosti ubija doživljaj i smisao same aktivnosti. Na primjer, ovisnik o romantici će vješto režirati situacije kako bi realizirao vlastitu zamisao u koju je zaljubljen. Njegova fascinacija nije usmjerena prema osobi, već prema slici i popratnim sadržajima - prigušenom svjetlu, cvijeću, odjeći, predivnoj panorami. Druga osoba nije stvarna, već je u službi njegove vizije. Zanima ga kako to sve skupa izgleda, kako on u svemu tome izgleda, a ne tko je djevojka ili žena pored njega. Ili, uzmimo primjer žene koja je izuzetno ambiciozna i gleda samo kako će unaprijediti poslovanje svoje firme. Adrenalin koji se stvara pod stresom svakodnevnih obaveza je također vrsta droge. Stalno treba nešto stvarati, održavati, unaprjeđivati, mozak radi sto na sat, vrijeme leti, život prolazi...

Osim unutarnje praznine koju treba nekako popuniti, tu je i drugi glavni pokretač fenomena "nikad dosta" - zavist. Netko ima više, pa želim i ja. Netko je bolji, pa ga moram stići. Razmišljajući na taj način sami sebi dajemo poruku da smo stalno od nekoga lošiji, da smo uvijek negdje iza. Zbog toga ono što imamo nikada nije dovoljno, a ni ono kako živimo nikada nije dovoljno dobro. Na taj način napuštamo sebe radi mentalne projekcije, radi slike sebe u kojoj smo sustigli onog tko je u nama probudio zavist.

Kada god osjetite da vam nešto stalno fali, da vam "tog nečeg" nikad nije dosta, znajte da je riječ o specifičnoj vrsti bijega od nekog dubljeg problema. Kroz takav ovisnički bijeg aktivnost koja bi nam u život mogla unositi radost i zadovoljstvo postaje prava noćna mora. Počinje se događati da stremljenje brže-više-bolje apsorbira doživljaj života zbog čega se sve više počinjemo osjećati kao automati, a sve manje kao ljudi.

Kako bismo napredovali u ritmu koji nam je prirodan jako je važno moći osjetiti kada treba stati i sagledati ono što je iza nas. Sporost je često učinkovitija od brzine i zato je tu i tamo najvažnije jednostavno - odmoriti. Kada razumijemo i osjećamo kako smo došli do sadašnjeg stanja stvari put dalje je sasvim drugačiji. Sagledavajući svoje postupke imamo priliku učiti, kako iz uspjeha tako i iz pogrešaka i propusta. Na taj način stječemo unutarnju sigurnost za nove pothvate.

Nema boljeg poticaja za napredak u budućnosti od osjećaja zadovoljstva s onim kako stvari stoje u sadašnjosti. Izvanjsko stremljenje zvano "nikad dosta" potrebno je postepeno pretvarati u unutarnje stremljenje zvano "taman dovoljno". To je ono što nas čini stabilnima i usmjerenima za napredak, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu. Zato, ako ste trenutno u petoj brzini, usporite i razmislite o tome što vas je u tu brzinu ubacilo. Kada gomilamo, grabimo, stremimo više-brže-bolje zaboravljamo biti prisutni u onom bazičnom - u okusu, mirisu, boji, dodiru. Prisjetite se - život je tu da bismo napredovali unutar njega, a ne mimo njega. U osnovi svega neka bude i ostane doživljaj života.