Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Ubiti se ili ne - pitanje je sad

Ubiti se ili ne - pitanje je sad

Ubiti se ili ne - pitanje je sad
  • Objavljeno: Petak, 11.03.2011.
  • Broj pregleda: 1.152
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Jedna od prvih primisli na spomen proljeća je ljubav. I zaljubljivanje. Međutim, proljeće je i doba - samoubijanja. Posljedice mogu biti kobne! Zaljubljivanjem se nećemo baviti, tu nema pomoći; ne može se, srećom, spriječiti. Samoubijanje, srećom, može. 

Gotovo da nema osobe koja nije pomislila kako joj je svega dosta i kako bi bilo najbolje da je nema. No, važno je što slijedi takve misli! Većina se nakon toga sjeti kako bi trebali donijeti kaput s kemijskog, otići na roditeljski sastanak i, ako su sretne ruke, pobrati od Štefa sto maraka duga.

Oni bez dugova, koji su već i prošlogodišnju kamatu upisali na knjižicu, počnu razmišljati o najboljem načinu da si prekrate ovozemaljske muke. Žele se muka riješiti, a ne si ih nanositi. Britvica boli; rijeke su mokre, hladne i zagađene; uže nemaš za što zavezati: (moderne gradnje su tako nepouzdane a u parku te može pas popišati); jedino vatreno oružje koje imaš jest upaljač; plin ogavno smrdi, a i skup je; s lijekovima i drogama se nikad ne zna na čemu si: možeš krivo odrediti dozu i samo se dobro provesti... Uza sve te rizike bolje je živjeti.

Neki su, nažalost, nedovoljno hrabri da bi živjeli, a dovoljno hrabri da ih sve ovo ne obeshrabri. Ne čudi, stoga, što je samoubojstvo najčešći uzrok smrti mladih ljudi između petnaest i dvadesetpet godina. Oni su po definiciji hrabri, no ujedno i nedovoljno iskusni da bi znali kako ono što se danas čini bez izlaza, sutra može izgledati - kao sito. Stari ljudi se ubijaju jer ne žele biti na teret bezobraznoj i nezahvalnoj rodbini (djeci čak!) ili su toliko bolesni da ne žele riskirati - kasnije to možda ne bi mogli učiniti. Sredovječni najčešće nemaju vremena ubiti se. Eventualno to rade na rate: prežderavaju se, puše, opijaju, stresiraju i koriste druge suptilne načine samouništavanja. Žene se više pokušavaju ubiti, a muškarci više u tomu uspijevaju. To je valjda zato što muškarci ipak više posižu za pištoljima i bombama - prilično pouzdanim sredstvima. A rijetko je koja žena toliko nezadovoljna svojim izgledom da bi si bila u stanju raznijeti glavu; pucanje u ruku ili nogu spašava ju jedino pranja prozora.

Samoubojstvo je zapravo tabu tema - o tom se ne govori, ali se zato oko toga isprepliću mnogi mitovi. Međutim, upravo pričanje može spasiti nečiji život, čak i vaš vlastiti ako vam jednom (opet) bude svega dosta. Naime, jedna od misli kojima potencijalni samoubojica pothranjuje svoju odluku jest: Nitko me ne treba/ne voli; nikome nije stalo do mene.

Razgovarajte s osobom koja se povlači od drugih, stalno je potištena ili se na druge načine neobično ponaša (npr. dijeli prijateljima svoje omiljene stvari ili kupuje mišomor, a nije udata). Pitajte ju namjerava li se možda ubiti. To neće potaći akciju, nego misao: Vidi, nekome je stalo što se samnom događa.

Također, jedan od čestih mitova je i kako nema opasnosti za onoga tko stalno priča da će se ubiti. Kao, on se neće doista ubiti. Ipak, kao što ima pasa koji i laju i grizu, tako ima i onih koji su pričali kako će se ubiti prije nego li su to i napravili, ali ih tada nitko nije uzimao za ozbiljno. Pa su im pokazali.

Nitko koga poznam nije tip koji bi se mogao ubiti - svi mislimo. Nema pouzdanih znakova po kojima bismo mogli odrediti tipičnog samoubojicu, kao npr.: imala je teško djetinjstvo, ostala je bez posla, muž ju vara, sin krade, kćer je pala razred, mačka je pala s prozora. To nije za ubiti se; takva bi žena svakako morala živjeti. Bar da vidi što joj se još može dogoditi. 

Onaj tko se doista namjerava ubiti, to će i učiniti - bez obzira na naša nastojanja da ga u tome spriječimo - još je jedno rašireno mišljenje. Ali točno je da ima takvih ljudi, osobito starijih, tj. bilo ih je. Oni sve temeljito isplaniraju.  Točno je i da ima onih, i mlađih i starijih, koji su to čvrsto odlučili i - odustali. Neki zato jer su prvi put navrijeme skinuti sa štrika, no mnogi drugi zato jer su shvatili da ipak ima ljudi koji im žele i mogu pomoći da ponovno nađu smisao života.

Mnogi Amerikanci, povratnici iz vijetnamskog rat počinili su samoubojstvo. Kad se istraživalo što je zajedničko onima koji su se odlučili na taj očajnički čin i kako se mogu opisati oni koji to nisu učinili, došlo se do jako zanimljivog podatka: Indijanci se uopće nisu ubijali!.

Indijanci znaju što rat čini ljudima. Svakom su povratniku dodijeljivali starijeg člana plemena koji je s njim radio na procesu žalovanja, pomagavši mu da se oprosti od svojih žrtava, svojih suboraca i da sam sebi oprosti - ponekad i to što je on ostao živ.

P.S. Kao prva pomoć može poslužiti knjiga Viktora Frankla: Zašto se niste ubili? - pitanje koje pretpostavlja odgovor: Jer nalazim i hoću da mi život ima smisla. Autor, psiholog, preživjeli je logoraš Auschwitza. Prvi dio knjige je autobiografijski i daje nam mogućnost naučiti kako se ljudsko biće ponaša kad nenadano uvidi da više ništa ne može izgubiti osim svoga tako komično gola života. Frankl kaže da život uvijek ima smisao i da ga zadržava do kraja. Potraga za smislom temelj je njegove psihoterapijske tehnike: logoterapije, koju obrazlaže u drugom dijelu knjige.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi:

Zapisi iz tri ženska kuta

Preuzmite CentarZdravlja vodič

Godišnji horoskop za 2017. godinu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari

Najnovije

Najčitanije