Ovu godinu ćemo zaista pamtiti! -rečenica je koju smo 2020. (nažalost) čuli nebrojeno puta. Iako uz nju ne vežemo pozitivan kontekst, imamo još nekoliko dana/tjedana da barem malo ublažimo gorak okus i u novu godinu zakoračimo s osmjehom na licu.

Sjećate se, također, često izgovarane rečenice naših baka da sve kreće od stopala? "Obuci papuče, prehladit ćeš se!". Čak se kaže da je netko ustao na krivu nogu, ako pokaže svoju mrgodnu narav.

E pa, tako sam i ja naučila da zaista sve kreće od stopala.

Meni su od stopala, stradala leđa. Kao dijete sam krivo gazila i sve cipele su imale potrošene džonove s unutarnje strane desne pete. Uloške nisam željela nositi jer to nose samo bake. I stopalo se nekim čudom samo ispravilo. Onda su došle dvadesete, pa mi je liječnik na sistematskom rekao da imam spuštena stopala i da bi trebala nositi uloške. Napravila sam uloške koje ću nositi samo u tenisicama. Napravila sam još jedne tanje za cipele. Sve me to smetalo dok hodam jer su mi radi njih sve cipele postale tijesne. Odustala sam.

Počela sam raditi uredski posao i cijeli dan sjedila. Leđa su me ubijala, ali svi koji sjede imaju isti problem. Mijenjala sam razne stolce, išla na pilates, jogu, pilates-jogu, istezanja, protezanja, teretane, nosila petice do 5 cm jer tako preporučuju ortopedi, šetala sam, izbjegavala balerinke i japanke, smršavila, ušla u tridesete, rodila, vratila kile, sjedila, ležala, trčala za djetetom...i svo to vrijeme, svih tih godina su me boljela leđa i stopala.

Stopala su me ubijala. Masaže su me spašavale kratkoročno. Zatim su me počeli boljeti i zglobovi na nogama. Najgore je kad duže sjedim ili ležim i tijelo se "ohladi" i onda ustanem. E sada sam stvarno bila kao bakica. Prvo mi je trebalo par koraka da se uspravim i da stanem na neku lopticu, prag na podu, bilo što, samo da stisnem stopala o nešto. I onda, jedno proljeće sam ugledala moderne srebrne natikače u ormaru za cipele kod svojih roditelja i odlučila ih isprobati jer fora izgledaju. Primijetila sam neka brdašca/izbočine na njima, ali nisam im pridavala previše pažnje. VAU! To je bilo to! Svaka ta izbočina je točno sjela na svako bolno područje mojih stopala i trenutku sam osjetila olakšanje. U jednoj jedinoj sekundi više me nije bolio ni jedan zglob.

Odmah sam odjurila pitati mamu kakve su to lude šlape i tada sam pojurila kupiti svoje prve Grubin natikače (prve-prve mi je mama morala pokloniti jer nije mogla odoljeti mojem oduševljenju). Srebrne natikače, kao šlape, nosim dan danas nakon 5 godina i još su uvijek kao nove.

Grubin euforijom sam zarazila svog supruga, kojem su papuče i cipele uvijek bile na zadnjem mjestu što se tiče udobnosti jer su mu do tad sve bile jednako udobne, tj neudobne.

Prošle godine za Božić su od mene svi članovi uže, ali i šire obitelji dobili Grubin obuću. Tata, suprug i brat su dobili tople papuče, mama sandale, baka papuče, šogorica klompe, nećakinja i sin dječje papučice, a naravno nisam zaobišla ni sebe (priuštila sam si tamnocrvene natikače).

Te godine sam bila prava faca što se tiče poklona, stoga sam odlučila ove godine nastaviti tradiciju i pripremila sam ovogodišnji popis.

Ako se pitate jeste li kandidat za fun club Grubin, morate znati sljedeće:

• Grubinke spadaju u "tvrđe cipele" i baš zato neopisivo dobro prianjaju uz stopalo te ga pritom masiraju.
• cijenom su više nego prihvatljive. Cijene se kreću oko cca 200-300 kn
• bezvremenski modeli
• stopala kao leptirići
• nema bolova u leđima

Još uvijek ne znam kako i zašto, jer nisam stručnjak, ali bolovi u nogama i donjem dijelu leđa instant nestaju čim obučem svoje Grubinke!