Potičite dijete da samo rješava probleme

Govorenje je pandan slušanju. Usput rečeno, ni što se govorenja tiče, od škole ne treba očekivati čuda. Sami potičite dijete da govori: neka vam priča o tome što je sanjalo, što je pročitalo, što je gledalo na TV, što se događalo u školi... Kad dijete priča o svojim problemima, teško je suzdržati se od davanja savjeta, prijedloga,  preporuka i gotovih rješenja, čak. No, upravo to treba činiti. Suzdržati se! Prisjetite se samo koliko vas nervira kad pričate nekome o situaciji koja vas je uzbudila, zapjenjeni ste, a ta(j) vas stalno prekida, kaže vam da se uopće ne biste trebali uzrujavati, da su se njemu ili njoj dogodile daleko gore stvari itd. Naravno da kao roditelj želite sve najbolje svom djetetu, naravno da često imate dojam kako je njegov problem bezazlen i kako rješenje samo što ne vrišti, ali - suzdržite se. Dijete s vama priča o problemu  više zato da podijeli iskustva, a manje zato jer želi savjet. Presiječete li ga sa svojim rješenjem, oduzimate mu mogućnost da samo razmisli što može učiniti. A razmislit će onda kad se ohladi. Treba mu, dakle, dati priliku da se ispuše, da se oslobodi emocija, da se izventilira, kako se to lijepo kaže, i onda s distance pogleda svoj problem. Tek tada može vaša pomoć biti dobrodošla: uputite ga da problem razmotri s raznih strana, da razmisli o mogućim ishodima svakog rješenja i onda donese odluku. Osjećaj da je samo riješilo problem, pa makar i pogriješilo, više će pridonijeti samopouzdanju nego ako je postupilo po uputi odozgo. Jako je važno, dakle, da dijete shvati kako  smije  pogriješiti.