Psihološka pomoć telefonom

Znate ono kad žena dođe u policiju prijaviti nestanak muža?

- Vidjet ćemo što možemo učiniti da ga nađemo. No, a kako izgleda vaš muž? - pita policajac

- Pa... osrednje je visine..., prilično se udebljao zadnjih godina... i oćelavio... da, nos mu je oduvijek bio poveći, a sada se vide i klempave uši... i zubi su mu dosta propali, nikako da ga natjeram zubaru... Ma, znate što - nemojte ga vi ni tražiti!

Pouka glasi: nestane li vam muž, svakako se obratite policiji. Međutim, ako vam dotični (samo) ide na živce ili ako npr., nakon što su vas djeca razbjesnila, osjećate krivicu zbog primisli kako ih uopće niste trebali imati, ili vas rodbina iskorištava, a kolege na poslu (podlo) ogovaraju, ili nešto drugo (život je tako maštovit) - dobro je rješenje sve to istresti:  

a) nekomu tko je voljan slušati vas koliko vi to želite (ne preporuča se više od 40-60 minuta);  

b) tko vam neće soliti pamet;  

c) tko vas neće ubijati u pojam;  

d) tko to neće kasnije upotrijebiti protiv vas;  

e) tko je uvijek tu kad ga trebate.

Malo je vjerojatno da pri ruci imate takvu osobu (čak i da razgovarate sa sobom teško da ćete zadovoljiti ono pod c!). E, upravo zato postoje telefoni za psihološku pomoć i slične službe. Pričanje o problemu omogućava čovjeku da sam jasnije sagleda sve aspekte problemske situacije, da napravi nužni odmak i da situaciju razmotri s različitih strana. Stručni sugovornik samo pomaže odvijanje tog procesa, on ne rješava problem. Ključ rješenja uvijek je u rukama onoga tko zove, on sam sposoban je riješiti svoj problem (pa to je već i prije činio!). Međutim, emocije koje problem prate, najčešće srdžba ili tuga, priječe ga u tome. Emocije, naime, opskrbljuju naš organizam dodatnom energijom koja nam omogućava da urlamo, tučemo se, uzveremo se na drvo čak (to je nekad tako funkcioniralo), ali nas totalno onemogućuje u razmišljanju. (Neki se po tomu stalno doimlju preplavljeni emocijama, no to može biti  i posljedica obične gluposti.) Dakle, sugovornik će najprije polako odvezati vaš balon emocija, a potom vam ponuditi krpu da si obrišete "zamuljane naočale". Odgovornost za ono što ćete vidjeti, kao i za odluku o tomu što ćete učiniti - u vašim je rukama. Vi ste ti koji odlučujete hoćete li izdati potjernicu, potražnicu ili ćete se, osviješteni - vratiti kući.

Ovo je priča o mladom i uspješnom poslovnom čovjeku koji je bio toliko popularan da ga njegovi sugrađani izabraše za gradonačelnika. Uvede on praksu da svakog prvog petka u mjesecu građani mogu doći k njemu i razgovarati o onome što ih muči. Počeli ljudi hrpimice dolaziti i pričati mu o svojim problemima - kako poslovnim, tako i privatnim. Saslušao bi on svakog, trudeći se uvijek da svakome dade najbolji savjet. Ubrzo se dogodilo nešto čemu se uopće nije nadao: ljudi su dolazili sve rjeđe, a popularnost mu je počela padati. Razočaran, nikako ne shvaćajući što se događa, spremao se podnijeti ostavku. Uto, jednog petka, na kraju dana, dođe mu u posjetu žena koja se tek nedavno bila doselila u taj grad. Govorila je dijalektom koji naš gradonačelnik jedva da je razumio. Počela je uzbuđeno pričati o svom problemu, a on, umoran - polako je zadrijemao. Trgnuo se nakon dvadesetak minuta kad je žena, dovršivši priču, naglo ustala i počela mu zahvaljivati na - pomoći. Sav zbunjen, ništa ne razumijevajući otpratio je ženu, a potom se bacio na razmišljanje. Shvatio je da ljudi, kad pričaju o problemu zapravo ne žele tuđi savjet o tome kako bi problem trebali riješiti. Čak što više, to ih ponekad i vrijeđa. Naime, koliko vam god pričali o problemu, nisu u stanju izraziti sve svoje misli i osjećaje vezane uz samu problemsku situaciju. Vaša je predodžba problema nužno površna, pa takav može biti i savjet. Prihvati li ga osoba, pa se to pokaže pogrešnim potezom - odgovornost i ljutnja zbog promašaja padaju na vas. 

Ipak, pričanje o problemu omogućava osobi da sama jasnije sagleda sve aspekte problemske situacije, da napravi odmak (ne nužno "povijesni") i potom ju razmotri s različitih strana.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: