Da sam barem mlađi

Jesu li stariji manje sretni?

Bojite li se starosti? Većina ljudi na ovo odgovara potvrdno. U starosti ostajemo bez svog posla, imamo manje novca, tijelo nam slabi, pamćenje nam slabi, nemamo više toliko energije a prijatelji i članovi obitelji nam umiru. Zaista nije privlačna slika pa nije ni čudo što mnogi misle da su stariji ljudi manje sretni od mlađih i da je mladost jedan od preduvjeta sreće.

No, je li doista tako? Istraživanja, barem ona suvremena,  pokazuju da nije. I da nemamo nikakvog razloga bojati se starosti. Preko stotinu provedenih istraživanja pokazuje da je razina sreće i zadovoljstva u svim dobnim skupinama podjednaka.

Dakle, ni mladost više nije što je bila. U jednom istraživanju od prije nekih trideset i pet godina pokazala se važnom za sreću. Od tada su se stvari promijenile: predodžba zločestih staraca koji stalno zanovijetaju i svemu prigovaraju uglavnom je nestala. Oni danas putuju svijetom, uživaju, plešu (u New Orleansu sam snimila jedan par, prosječne starosti 95 godina, kako sumanuto pleše na ulici, u po vrela bijela dana, u doba kad bi svi pristojni starci trebali spavati), skaču padobranom (jedan je gospodin tako proslavio svoj 80. rođendan, a jedna je dama, sa 82 godine, neki dan skočila već po drugi put), jašu (baš čitam o jednoj postarijoj instruktorici jahanja koja je, istinabog pala s konja i to je bilo fatalno, ali žena je ipak imala 102 godine sreće) itd.

Ove prije-poslije razlike su tako drastične da su istraživači odlučili ponovno baciti pogled na ono staro istraživanje i rezultate mu podvrći novim, u međuvremenu razvijenim, statističkim analizama. Navodna veća sreća mlađih u tim se analizama jednostavno istopila. Usput su ispitali i 60.000 ljudi iz ukupno 40 zemalja.

Ustanovili su da se sreća može razdijeliti na tri komponente: životno zadovoljstvo, ugodne emocije i neugodne emocije. Životno zadovoljstvo s godinama raste, pojavljivanje ugodnih emocija se lagano prorjeđuje, a neugodne se ne mijenjaju. Ono što se s godinama i s iskustvom značajno mijenja jest intenzitet emocija: nema više toliko euforičnog veselja, ali ni onog uronjavanja u očaj kojem su izloženi mlađi i jako mladi. I neiskusni. 

Iako stariji, dakle, podjednako uživaju u životu kao i mladi, a možda i više, izvori zadovoljstva su različiti. Mladi ljudi više su usmjereni na upoznavanje i prihvaćanje samoga sebe i razvoj svojih sposobnosti, dok su stariji više usmjereni na suočavanje s promjenama. Mladi žele proširiti svoja znanja i iskustva, dok ih stariji žele produbiti.

U jednom drugom velikom istraživanju (u kojem je bilo uključeno gotovo 14.000 ljudi iz 13 zemalja¹⁶ praćeno je kako se s dobi mijenja zadovoljstvo s različitim aspektima života:

• prihod s godinama raste pa onda i zadovoljstvo s prihodom. Prihod se osobito poveća kad djeca odrastu, a padne nakon odlaska u mirovinu. (Kao što se vidi, opet Hrvatska nije bila uključena u istraživanje. Dobro, i tu bi se pokazalo da prihodi padnu kad ljudi odu u mirovinu, ne'š ti nalaza. Ali ovaj prvi dio, ma neeema šanse. Vani lijepo djeca odrastu pa se zaposle i/ili odu od kuće i prihodi ti, naravno, porastu. A ovdje ti s djecom odrastu i troškovi - bez obzira jesu li se zaposlila ili nisu. A da će se odseliti, o tome možeš samo sanjati!)

• zdravlje s godinama slabi

• odnosi s drugima: u većini zemalja raste, a kad se radi o bračnim odnosima, oni za većinu ljudi imaju dvije niske točke (dakle, dva razdoblja kad su najnezadovoljniji): prvu kad su djeca mala, a drugu kad uđu u pubertet

• zadovoljstvo poslom: općenito je najveće u srednjoj dobi. Neka druga istraživanja govore da kod visoko obrazovanih ljudi to zadovoljstvo i dalje raste, a kod niže obrazovanih pada

• slobodne aktivnosti: razna vježbanja i drugi oblici fizičke rekreacije i tulumarenja s godinama se smanjuju. Ostaju šetnje, više se čita i gleda TV

• tjelesni izgled: s godinama se baš i ne popravlja, a žene to podnose teže nego muškarci

• religioznost: s godinama raste zadovoljstvo koje proizlazi iz religioznosti (nije poznato postaju li neki religiozni tek u starijoj dobi, a kao što smo već rekle, mi u istraživanje nismo bili uključeni)

• strah od starenja: valjda niti ne moramo napisati da s godinama raste - djelomično zbog narušavanja zdravlja, lošijeg izgleda, straha od osamljenosti i straha od smrti. 

Ljudi koji se vide prestarima, podcjenjuju se (Starog konja ne možeš naučiti novim trikovima), pa ne postižu ni ono što bi doista mogli. Kad ih podcjenjuju drugi, to se onda zove ageizam. U svijetu već postoje udruge za zaštitu starijih osoba od diskriminacije. Jedna takva američka zove se Sive pantere (puno prikladnije nego, primjerice hokejaši), a zalaže se, primjerice, za ukidanje gornje granice dobi kao kriterija pri zapošljavanju i pri umirovljenju, te za zabranu davanja komplimenata poput sjajno izgledate za svoje godine. (Valjda bi neizrečeni nastavak trebao biti: čudo što ste u ovim godinama još uvijek živi.) 

Prije nekog vremena držala sam na Sveučilištu za treću životnu dob neke komunikacijske radionice. U pauzi krenem s polaznicima na kavu. Komentiramo neku vježbu, kad odnekud dojuri gospođa Mirjana koja nam se usput negdje bila zagubila, i odmah objavi: Ljudi, idući mjesec počinje joga, srijedom. Tko ide? Neki se odmah jave, neki samo odmahnu rukom, a gospođa će Radmila, tužno: Žao mi je, ja to više neću stići. Ne mogu se sad praviti da nisam opazila ton kojim je to rekla. Zar je tako bolesna, pomislim. Jest da je bliže osamdesetoj nego sedamdesetoj, ali hm, sjajno izgleda za svoje godine. Iskoristim priliku kad smo se vraćali s kave pa joj kažem: Čula sam kako ste rekli da više nećete stići na jogu idući mjesec? - Nešto vam se loše događa? - dodam još, pomalo sa strahom. Ma neee... odmah me razuvjeri ona. Ali pogledajte vi ovo: ponedjeljkom su vaše radionice, utorkom imam talijanski, srijedom već slikam na svili, četvrtkom obilazim muzeje u galerije, a nedjeljom idem na Sljeme. Pa ja više nemam kud ugurati i jogu!