Petra Terner: JA i gospodin Crohn

Petra Terner: JA i gospodin Crohn

Petra Terner: JA i gospodin Crohn
  • Objavljeno: Četvrtak, 29.10.2020.
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:
Izvor slike: Petra Terner

Piše: Petra Terner, www.tolivealife.net

Bok, ja sam Petra i imam Crohnovu bolest. Ovo zvuči kao sastanak liječenih alkoholičara, ali priznati da boluješ od kronične bolesti za mnoge je jako težak korak. Imala sam 25 godina kada mi je dijagnosticirana Crohnova bolest.

Došla je relativno naglo, neočekivano i burno. Burno, ne mislim na simptome nego na brojne emocije i pitanja koja su se rodila u meni u trenutku kada je bolest potvrđena. Ako se prisjetim samih početaka nisam imala neke strašne simptome osim bolova u trbuhu, gubitka na težini i slabog apetita. A tko to u današnje vrijeme nema? Svatko tko se bori sa stresnom svakodnevicom susreo se s ovim simptomima pa tako i ja te nisam davala neku pretjeranu važnost tome.

Kada prođe gužva na poslu osjećat ću se bolje“ – često sam si ponavljala. No jedne subote, nisam mogla ustati iz kreveta. Bol u želucu praćena temperaturom bila je neizdrživa. Završila sam na hitnoj, a tu večer i u operacijskoj sali gdje mi je otklonjen apsces na jednom dijelu crijeva.

Zašto se to dogodilo? U tom trenutku niti sami doktori nisu znali, a rezultati testiranja bili su negativni na Crohna te sam nakon tjedan dana boravka u bolnici puštena na kućnu njegu. Nakon mjesec i pol vratila sam se na posao, pokušavajući držati tempa koji sam si postavila prije operacije no nisam dugo izdržala. Dva mjeseca nakon operacije, bolovi su se vratili, ovoga puta slabijeg intenziteta i tijelo mi je na sve moguće načine pokušavalo reći da je sad stvarno dosta. I bilo je dosta jer dijagnoza koja mi je postavljena zauvijek mi je promijenila život.

Crohnova bolest - dijagnoza

Kao da je jučer bilo sjećam se kada su mi rekli da imam Crohnovu bolest. Iako sam na neki način bila spremna na moguću dijagnozu, ipak sam se u sebi nadala da možda nije to. Ali liječnici su bili u pravu i samo nešto manje od tri mjeseca izašla sam iz bolnice s dijagnozom koja će me pratiti cijeli život. Cijeli život? To je zaista dugo. I kako sad dalje? Kako živjeti istim tempom, a ne osjećati posljedice? Što jesti? Kako kuhati? Kako se obraniti od stresnih situacija? Samo su neka od pitanja koja su mi se motala glavom.

Uzela sam 2 mjeseca slobodno kako bih posložila stvari u glavi, prihvatila situaciju u kojoj sam se našla i izvukla iz toga maksimalno pozitivno koliko ide. Tješila sam se činjenicom da postoje ljudi koji se bore s mnogo težim bolestima i uspiju, a mene je zadesila bolest s kojom ljudi mogu normalno živjeti. I kako mi se u tom trenutku ovo normalno činilo nedostižno, dan po dan, mjesec po mjesec, normalno je preraslo u kvalitetno.

Kažem kvalitetno iz razloga što me Crohnova bolest naučila mnogim stvarima. Naučila me da ne trebam sve napraviti danas, da neke stvari mogu ostaviti i za sutra. Naučila me da raniji odlazak na spavanje znači kvalitetan i dobar san. Naučila me da pravila prehrana znači više energije, dobar osjećaj i pozitivan um. Naučila me da kuhati drugačije može biti ukusno i kreativno, a ono što je najvažnije od svega, naučila me kako postaviti prioritete u životu te uspostaviti balans između privatnog i poslovnog života.

Crohn me naučio kako da se posvetim sebi i svojem unutarnjem miru. Naučio me živjeti kvalitetnije i zbog toga me i nagradio. Možda zvuči pomalo smiješno što o Crohnu pišem kao o osobi, ali zaista je tako. On je moj suputnik, netko tko me podsjeća i upozorava na loše stvari, susjed s kojim održavam relativno dobre odnose. Bez simptoma već nekoliko godina.

Vezani sadržaj:

Najnovije

Najčitanije