Postavljanje pitanja

Kad god ovakve provokativne informacije izađu na vidjelo, uobičaje­no je da ljudi žele postaviti mnogo pitanja. U 2. i 3. dijelu ove knjige govori se o određenim pitanjima koja se tiču proizvoda koje svakodne­vno upotrebljavamo. U nastavku su neka općenita pitanja o otrovnim tvarima u našim domovima.

Sigurno postoje neki zakoni koji štite potrošača. Oni sigurno ne bi dopustili otrovne kemikalije u proizvodima namijenjenima za kućnu uporabu?

"Oni" ne štite potrošača. Ako čitate novine, uočit ćete da se svake godine doslovce stotine proizvoda povuče iz prodaje jer je ustanovlje­no da su opasni za potencijalne kupce. Prije više godina uporaba lije­ka talidamida tijekom trudnoće smatrala se potpuno sigurnom. Danas postoje stotine ljudi bez udova jer su njihove majke upotrebljavale ovaj "potpuno sigurni" lijek.

Svake se godine određena količina automobila povuče iz proda­je zbog opasnih kvarova koji nam mogu ugroziti život. Britanska gove­dina (sve više i govedina iz ostalih zemalja) još je jedan primjer načina na koji razni dužnosnici pokušavaju uvjeriti javnost da je neki proiz­vod potpuno siguran - dok se ne dokaže da je taj isti proizvod štetan.

Provedena su mnoga istraživanja o učincima otrovnih kemikali­ja na okoliš i postalo je moderno govoriti u prilog očuvanju okoliša i "zelenoj" orijentaciji. No dok smo se potpuno posvetili očuvanju našeg planeta, istovremeno smo zanemarili brigu o nama samima. Nitko još nije u potpunosti istražio u kojoj mjeri ljudi dolaze u izravan dodir s tvarima koje onečišćuju okoliš. Znanstvenici će reći da je takav pothvat vrlo složen, da postoji previše varijabli te da nitko ne može dobiti od­govarajuću financijsku potporu za tako ambiciozan projekt. Taj se ne­dostatak podataka olako tumači kao dokaz da su određene kemikalije bezopasne.

Ni vlada ni organizacije za zaštitu okoliša ne mogu sa sigurnošću navesti broj ljudi na koje su štetno djelovale otrovne tvari te intenzitet djelovanja tih tvari, niti mogu odrediti izvore tih zabrinjavajućih kemi­kalija. Zbog toga su tijela službene vlasti više pozornosti posvetila očitim izvorima onečišćenja i usmjerila se više na emisije tvari štetnih po okoliš nego na izloženost ljudi otrovnim kemikalijama. Koliko god takav pristup bio hvalevrijedan, on zanemaruje važnu činjenicu - ot­rovne kemikalije stvaraju zdravstvene probleme samo ako dođu u do­dir s ljudskim tijelom.

Godine 1980. u SAD-u istraživači Agencije za zaštitu okoliša (eng. US Environmental Protection Agency - EPA) izmijenili su naše pozna­vanje izloženosti otrovnim kemikalijama. Rezultati njihova opsežnog istraživanja provedenog u više centara pokazali su da je najveća vjero­jatnost da će ljudi doći u najizravniji dodir s otrovnim tvarima prisut­na na mjestima gdje nema službenih propisa o vrsti i količini upotrijeb­ljenih kemikalija, mjestima koja se obično smatraju sigurnima, kao što su naši domovi, uredi ili automobili.

Danas još uvijek ne postoje propisi o kemikalijama koje se upot­rebljavaju na tim "sigurnim" mjestima i stoga se nerazumnim čini čekati da neko službeno tijelo odluči primijeniti te propise. Jedina oso­ba koja može zaštititi vas i vašu obitelj od tih potencijalno štetnih ke­mikalija jeste vi.

Možda proizvodi za čišćenje kućanstva sadrže opasne kemikalije, no ne mogu vjerovati da se te iste kemikalije nalaze i u sredstvima za osobnu higijenu.

Naravno, u svakodnevnom bombardiranju reklamama, oglasima u novinama i uličnim plakatima ne postoji ništa što bi upućivalo na to da sapunanje, trljanje i uporaba hidratantnih krema nisu uvijek bla­gotvorni za naše zdravlje.

No, iza prekrasne slike koju nam nudi marketinška mašinerija nalazi se ne tako ugodna istina. Većina kemikalija koje se upotrebljava­ju u proizvodnji sredstava za osobnu higijenu nisu ništa drugo do oštre, otrovne kemikalije koje se upotrebljavaju u industriji.

Na primjer, propilen glikol (PG) je sredstvo za ovlaživanje i ota­palo koje se upotrebljava u proizvodnji šminke, proizvodima za njegu kose, dezodoransima i losionima za poslije brijanja. Također je glavni sastojak antifrizova i tekućine za podmazivanje kočnica.

Isto tako, njemu srodno sredstvo, polietilen glikol (PEG), koji se nalazi u većini sredstava za čišćenje kože, jako je otapalo koje se kat­kad nalazi i u sredstvima za čišćenje pećnica.

Izopropanol je alkohol koji se upotrebljava u sredstvima za ispi­ranje boje za kosu, losionima za ruke, sprejevima za kosu i mirisima. Radi se o neurotoksičnom otapalu koje se također može naći u šelaku (lak za drvo).

Natrijev lauril sulfat (SLS), koji se upotrebljava u zubnim pasta­ma, šamponima i gotovo svakoj otopini namijenjenoj osobnoj higijeni, oštar je deterdžent koji se često upotrebljava kao sredstvo za uklanja­nje masnoće s motora.

Svaki od tih sastojaka lako prodire u kožu i ima štetne posljedice po naše zdravlje. Neki od njih su iritansi, a neki alergeni, dok neki mo­gu oštetiti unutarnje organe ili mogu biti kancerogeni. Izloženost tak­vim kemikalijama predstavlja svakodnevnu prijetnju po zdravlje, pa one ne poboljšavaju naše zdravlje nego čine upravo suprotno - ug­rožavaju ga.

Međutim, najopasnije kemikalije koje svakodnevno stavljamo na svoje tijelo ili unosimo u njega u ime higijene i ljepote pripadaju obite­lji kemikalija koje izazivaju hormonalne poremećaje i derivati su amo­nijaka topljivi u vodi. DEA (dietanolamin) se gotovo uvijek nalazi u proizvodima koji stvaraju pjenu, poput pjene za kupanje, sredstava za tuširanje, šampona, sapuna i sredstava za čišćenje lica. Upotrebljava se za zgušnjavanje, ovlaživanje, dobivanje lužina ili kao deterdžent. Iako izazivaju nadraženost kože, očiju i dišnih putova, DEA i srodni spoje­vi poput TEA (trietanolamin) i MEA (monoetanolamin) sami po sebi ne smatraju se kancerogenima (iako se MEA smatra neurotoksinom).

No, kada se te kemikalije dodaju proizvodu, one lako reagiraju sa svim nitritima koji su u tom proizvodu prisutni i stvaraju kancero­geni nitrozamin NDELA (nitronatrijetanolamin). Nitrozamini su najzastupljenije kancerogene tvari koje se nalaze u cigaretama, a također se mogu naći u usoljenom mesu. U 1970-ima prisutnost velike količine nitrozamina u slanini i ostalom usoljenom mesu postao je problem jav­nog zdravstva na svjetskoj razini. To je rezultiralo drastičnim padom količine nitrozamina u usoljenom mesu, do čega je došlo u posljednjih nekoliko godina. Međutim, količina nitrozamina u sredstvima za osob­nu higijenu i dalje je zabrinjavajuće visoka. Uporabom jednog šampo­na vaše tijelo kroz kožu može upiti 50 do 100 mikrograma nitrozamina. Prosječna porcija slanine sadržavala bi samo 1 mikrogram nitrozamina.

Nitriti mogu doći u proizvode za osobnu higijenu na nekoliko načina. Mogu se dodati kao antikorozivna sredstva ili se mogu naći kao sastojak neobrađenih materijala. Mogu nastati uslijed prisutnosti ke­mikalija koje oslobađaju ili sadrže formaldehid kao što su 2-bromo-2-nitropropan-1,3 diol (također poznat kao BNPD ili bronopol) i padimat-O (oktil dimetil PABA), DMDM hidantoin, diazolidinil urea, imidazolindinil urea i kvaternij 15.

Neki od najčešće korištenih sastojaka koji mogu sadržavati DEA uključuju kokamid DEA, kokamid MEA, DEA-cetil fosfat, DEA olet-3 fosfat, lauramid DEA, linoleamid MEA, miristamid DEA, oleamid DEA, stearamid MEA, TEA-lauril sulfat i trietanolamin. Stearalkonijev klorid, zaslužan za razmrsivanje kose, također može pridonijeti nastajanju NDELA.

Dug vijek trajanja većine sredstava za osobnu higijenu također povećava rizik od stvaranja kancerogene kemijske reakcije. Skladište­nje tijekom duljeg razdoblja i pri visokim temperaturama dovodi do daljeg formiranja nitrata u proizvodu, što se ubrzava prisutnošću od­ređenih drugih kemikalija, poput formaldehida, paraformaldehida, tiocijanata, nitrofenola i nekih metalnih soli.

Neprikladne i zbunjujuće oznake znače da potrošači možda ni­kada neće znati koji će proizvodi najvjerojatnije biti onečišćeni. Međutim, 1980. godine u izvješću FDA-a navodi se da je približno 42 posto svih kozmetičkih proizvoda onečišćeno NDELA-om, pri čemu šamponi sadrže najveću koncentraciju. U dva izvješća objavljena 1991. godine 27 od 29 testiranih proizvoda sadržavali su NDELA.

Dok proizvođači tvrde da su DEA i srodne tvari bezopasne u proizvodima namijenjenima za kratku ili neredovitu uporabu i onima koji se mogu isprati, s druge strane postoje dokazi dobiveni istraživa­njem na ljudima i životinjama da se DEA brzo upija kroz kožu. Ta­kođer, tom se tvrdnjom ne objašnjava zašto se te kemikalije redovito pojavljuju u losionima za tijelo i hidratantnim kremama za lice, koji se ne mogu isprati.

Još je 1978. godine Međunarodna agencija za istraživanje raka (eng. International Agency for Research on Cancer - IARC) zaključila da „premda nema raspoloživih epidemioloških podataka, nitronatrije­tanolamin bi se iz praktičnih razloga trebao smatrati kancerogenim za ljude". IARC još uvijek ostaje pri toj tvrdnji što se tiče NDELA.

Godine 1994. u SAD-u je Međunarodna agencija za istraživanje raka (eng. International Agency for Research on Cancer ili IARC) u svojem sedmom godišnjem izvješću o kancerogenim tvarima slično zaključila da: "Postoji dovoljno dokaza koji upućuju na kancerogenost N-nitronatrijetanolamina u pokusima provedenim na životinjama".

Ustanovljeno je da od preko 44 različite vrste na kojima su testirani NDELA spojevi, sve su pokazale sklonost razvijanju kancerogenog oboljenja, pri čemu ljudi najvjerojatnije nisu jedina iznimka toj ten­denciji.

Odgovor kozmetičke industrije na problem stvaranja nitrozami-na u njihovim proizvodima očitovao se tako što su počeli stavljati još više kemikalija u proizvode koje upotrebljavamo, želeći tako usporiti ili spriječiti stvaranje NDELA. Niti jedan se nije pokazao prikladnim rješenjem protiv svih mogućih uzročnika nitrozamina kojima je pod­ložna kozmetika izložena na policama.

Kancerogene tvari također mogu ući u vaša sredstva za osobnu higijenu i na druge načine. Mnogo se današnjih sredstava za osobnu higijenu temelji na spojevima koji se zovu etoksilirani alkoholi. Etoksilati mogu sadržavati kancerogeni 1,4-dioksan. Često korišteni etoksilati u proizvodima uključuju PEG, polietilen, polietilen glikol, polioksierilen, "et" spojeve poput natrijevog lauret sulfata ili oksinola. Polisorbat 60 i polisorbat 80 također mogu biti kontaminirani. U studiji provede­noj 1991. na nizu proizvoda koji uključuju šampone, tekuće šampone, kreme za sunčanje, pjene za kupanje, losione za vlaženje kože, balzame za poslije brijanja, mlijeka za čišćenje, losione za malu djecu, kre­me za lice i losione za kosu, više od polovice proizvoda sadržavalo je dioksan u količini opasnoj po ljudsko zdravlje.

Zar se ne provode studije o tim proizvodima kako bi se dokazalo da nisu opasni?

To je vrlo često i primjereno pitanje. Kad biste predstavnike koz­metičkih i deterdžentskih industrija pitali provode li se ta istraživanja, sigurno bi vam odgovorili da se svi njihovi proizvodi testiraju kako bi se potvrdilo da su bezopasni za ljude. Pored toga, uvjeravali bi vas da se one kemikalije koje su se pokazale otrovnima za ljude upotrebljava­ju u tako malim količinama da nikako ne mogu prouzročiti ozljede.

Takvo isprazno umirivanje previđa činjenicu da često nije poje­dini sastojak, nego kombinacija nekoliko kemikalija u jednom proiz­vodu, ono što predstavlja najveću opasnost. Dok su neki sastojci svaki zasebno testirani, u stvarnosti postoji vrlo malo podataka o kombinaci­jama kemikalija. Mali su izgledi da će takvi podaci uskoro biti dostup­ni jer trenutna proizvodnja i uporaba kemikalija uvelike nadmašuje našu mogućnost da ih testiramo.

U svijetu postoji otprilike 70 000 kemikalija koje se trenutno sva­kodnevno upotrebljavaju, pri čemu svake godine 1000 novih kemikali­ja dolazi na tržište. Želi li se testirati 1000 najčešćih u kombinacijama od triju kemikalija, trebalo bi provesti barem 166 milijuna različitih ekspe­rimenata (ova brojka ne uzima u obzir potrebu za testiranjem kemika­lija u različitim dozama). Čak i kad bi znanstvenici bez prestanka radi­li, procjenjuje se da bi za prikupljanje takvih podataka bilo potrebno 180 godina.

Danas brojni znanstvenici pokazuju duboku zabrinutost kad je riječ o sumnjivim kemijskim smjesama koje upotrebljavamo na svojim tijelima i u svojim domovima. Te smjese često mogu reagirati na neočekivane načine, stvarajući tako otrove koji su opasni po ljudsko zdravlje.

Osim toga, kad vas proizvođači nastoje uvjeriti da se potencijal­no opasne kemikalije u njihovim proizvodima upotrebljavaju samo u malim količinama, zapravo prikrivaju relevantne činjenice. Svakog smo dana izloženi mnogim različitim kemikalijama. Na primjer, šam­pon ne upotrebljavamo samo jednom u životu, nego vrlo često, možda svaki dan. Upotrebljavamo ga za tuširanje ili kupanje vrućom vodom, pri čemu kemikalije mogu ishlapjeti i u većim količinama ući nam u kr­votok.

Upotrebljavamo ih u kombinaciji s drugim proizvodima kao što su regeneratori, gelovi za kosu ili pjene, lakovi za kosu, zubne paste, dezodoransi, tekućine za ispiranje, osvježivači zraka i lakovi za po­kućstvo, od kojih svaki sadrži „vrlo male" količine istih opasnih kemi­kalija.

Zbrojite sve te "vrlo male" količine kemikalija i potencijalni ri­zik izlaganja opasnim tvarima postaje uznemiravajuće visok.

Konačno, možda i najvažnije, takva isprazna umirivanja pre­viđaju činjenicu da ne postoje osnovne sigurnosne informacije za 43 posto od svih kemikalija koje se danas upotrebljavaju te da su potpu­ne informacije o sigurnosti raspoložive za samo 7 posto tih kemikalija. Od kemikalija koje se uobičajeno upotrebljavaju u potrošačkim proiz­vodima, samo 25 posto imaju potpune sigurnosne podatke. Stoga je nedopustivo da proizvođači budu tako dvosmisleni što se tiče sigurno­sti njihovih proizvoda, ako uzmemo u obzir ovaj zastrašujući nedosta­tak podataka.

EPA procjenjuje da bi izrada potpunog skupa sigurnosnih poda­taka o najčešće upotrebljavanim kemikalija kemijsku industriju stajala manje od 427 milijuna USD (284 milijuna funta). Ta brojka predstavlja 0,2 posto ukupne godišnje prodaje 100 vodećih kemijskih tvrtki (i tek malen dio iznosa koji se potroši za oglašavanje proizvoda što se svake godine proizvode od tih kemikalija.) Ipak, industrija odbija potrošiti taj novac na pribavljanje tako važnih podataka.

Pri uporabi sredstava za osobnu higijenu i sredstava za čišćenje kućanstva nemam problema s osjetljivom kožom i ne patim od osi­pa. Znači li to da mi kemikalije iz tih proizvoda ne škode?

Vaše tijelo na izloženost otrovnim tvarima može odgovoriti na dva načina: lokalno ili sustavno. Reakcija na koži smatra se lokalnim učinkom. Pri lokalnom učinku možete vidjeti reakciju i više-manje pre­cizno povezati kemikaliju (uzrok) sa stanjem (učinak). Oni koji dobiju lokalnu reakciju poput osipa sretni su na više načina. Njihovo ih je ti­jelo jasno i brzo upozorilo na određeni proizvod.

No tijelo može reagirati i sustavno i upravo je to ono što izaziva najveću zabrinutost među toksikolozima i kliničkim ekolozima. Mno­ge otrovne kemikalije brzo ulaze u tijelo, no iz njega sporo izlaze. Tije­kom godina razine otrovnih kemikalija polako se povećavaju u tijelu, slabeći ili oštećujući glavne organe kao što su jetra, bubrezi, pluća i štit­njača.

Kada tijelo reagira sustavno, mnogo je teže odrediti uzrok i pos­ljedicu. Na primjer, ako netko oboli od raka, ni pacijent ni liječnik neće automatski zaključiti se to dogodilo uslijed nakupljanja toksina u ti­jelu. Zapravo, s gledišta najkonvencionalnijih liječnika, rak je bolest obavijena velom tajne. No u stvarnosti malo je tajni što se tiče raka. Medicinska istraživanja ukazuju na to da 30 posto svih vrsta raka ima genetsku podlogu. Ostatak otpada na okolinu - široka kategorija koja uključuje prehrambene nedostatke i/ili pretjerivanja i izlaganja tvari­ma koje imaju štetno djelovanje na tijelo.

Koje su kemikalije najopasnije?

Najopasnija kemikalija u našem domu je ona koja nije označena. Previše proizvoda koje kupujemo pripada toj kategoriji zbog neprim­jerena ili nepostojećeg označavanja sastojaka.

Što se tiče ove knjige, svako od poglavlja koja slijede sadrži po­pis najsretnijih kemikalija u određenim sredstvima za osobnu higijenu i proizvodima za kućanstvo. Pročitajte te stranice kako biste saznali više o tom problemu.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: