Prisutnost

Većina ljudi u glavi ima buku. Roj automatskih misli koje se samo nižu... "Jesam ili nahranio psa, danas ću otići u nabavku namirnica, zašto mi je rekla to i to, da, da trebala bih posjetiti baku, šefica meni kaže: nije ti to dobro, a ja njoj: što opet ne valja?" Možemo otići na more i u planine, ali ne možemo pobjeći od svoje glave. Zbog toga najdublji i najtemeljitiji odmor predstavlja odmor od vlastitih misli. Bilo bi jednostavno kada bismo u svom mentalnom sklopu imali neku on/of sklopku. Isključivši um koji kopa po prošlosti i nagađa budućnost, mogli bismo biti prisutni u realnosti koja je uvijek ovdje i sada.

Plutati prošlošću i budućnošću ustvari je naše uobičajeno, normalno stanje. Biti prisutan, biti tu je anomalija, rijetkost koja se događa u rijetkim situacijama kad nas zadesi snažan doživljaj ljepote ili iznenadna životna opasnost. A vrijeme nije ništa drugo doli tijek sadašnjih trenutaka. "Ništa se nikada ne događa u prošlosti - dogodilo se u sadašnjem trenutku", u knjizi Moć sadašnjeg trenutka piše Eckart Tolle, "Ništa se nikada neće dogoditi u budućnosti - dogodit će se u sadašnjem trenutku. Prošlost i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti. Oni svoju stvarnost posuđuju od sadašnjeg trenutka".

Mada često imamo osjećaj da nemamo vremena, bilo bi logičnije reći da u vremenu nema nas. Ono teče, a mi smo van njega. Iz trenutka u trenutak živimo van trenutka. Nalazimo se na mjestu s kojeg se pruža prekrasan pogled, ali nismo prisutni jer mislimo o poslu. Razgovaramo s prijateljima, a misli nam se zapliću o unutarnje dijaloge s nekim stotim ljudima. Um prepun asocijacija plete mrežu vlastitih stvarnih i nestvarnih događaja. Naš osjećaj za stvarnost, naša pažnja, naše prisustvo može biti upleteno u tu mrežu ili može biti van nje, usmjereno u pravcu koji sami odabiremo.

Istočna duhovna učenja su u velikoj mjeri usmjerena na odmor od misli. Meditacija je u tom smislu suprotna od koncentracije. Kada se koncentriramo na nešto, činimo to snagom misli. Kako bismo plan ili ideju realizirali moramo imati razvijenu sposobnost usmjeravanja vlastite misli. Na žalost, često se događa da se ljudi koji se puno posvećuju meditaciji i duhovnosti gube, da se u svakodnevnom životu osjećaju besciljno i besperspektivno upravo zato što je njihov cilj primarno unutarnji. Želeći doseći "određenu razinu svjesnosti" ili imati neka specifična duhovna iskustva, oni svoju ambiciju okreću prema unutra i na taj način ju gase.