Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Voljeti sebe?

Voljeti sebe?

Voljeti sebe?
  • Objavljeno: Utorak, 08.07.2008.
  • Broj pregleda: 1.094
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Bez kontakta sa svojim unutarnjim djetetom ostajemo izgubljeni na površini stvarnosti. U zagrljaju s njim ulazimo u dubinu - tamo gdje se možemo voljeti.

Jedna od najčešćih rečenica koju pronalazimo u priručnicima za samopomoć je: "Voli sebe". Postoje razne inačice tog jednog te istog, univerzalno prihvatljivog i teško primjenjivog savjeta: "Trebate najprije voljeti sebe da biste mogli voljeti druge", "Tek kada volite sebe voljet će vas i drugi" i slično. Međutim, nemoguće je samo tako odlučiti voljeti sebe. Do jučer se nisam volio, a danas se volim - to tako ne ide. Na temelju čega se danas volim, a jučer sam se osjećao krivim, usamljenim, nevažnim ili odbačenim? Kako se voljeti?

Pitanje kako je tu ključno. Ono proizlazi iz "kao tko?". Želimo voljeti sebe onako kako bi nas netko mogao voljeti. A tko je taj netko? Stvari postaju jasnije ako u priču uvedemo dva glavna lika: unutarnje dijete i unutarnji roditelj. Ti likovi, iako su unutarnji nisu ništa manje stvarni. Svako od nas je bio radoznalo, spontano, nepromišljeno dijete koje je živjelo uronjeno u stvarnost. Kao takvi, primili smo u sebe bezbroj opisa, definicija sebe samih: "Sve radiš krivo", "Nikad nisi dovoljno dobar", "Plačeš jer si slab", "Sram te bilo" i tako dalje. Zaista su rijetki oni koji nisu prošli kroz neki oblik ovakve psiho-emocionalne torture. Kao odrasli ljudi, u komandnoj ploči svog uma nosimo te naučene, destruktivne definicije sebe samih koje nas sprječavaju da se volimo. Postupamo sami sa sobom u našim glavama onako kako su roditelji postupali s nama dok smo bili djeca.

Taj mentalni kod većinu ljudi sprječava u doživljaju vlastitog života. Odrasla osoba u nama je ona koja djeluje, a dijete u nama je ono koje doživljava. Aktivnost bez doživljaja ostaje prazno iskustvo, a doživljavanje bez djelovanja dovodi do letargije i osjećaja nedoraslosti. Većina ljudi u današnjem društvu je u stalnoj strci i izbjegava kontakt s unutarnjim djetetom. Na taj način kroz glavu napuštamo srce.

Izgubivši dodir s esencijalnim dijelom sebe, sa samim doživljajem postojanja, tražimo da nam ga nadomjesti netko izvana. Najčešće tako nešto tražimo od partnera. Kada je unutarnje dijete usamljeno onda trebamo nekog da mu pravi društvo na specifičan način, na način na koji je tražilo, a nije dobilo ljubav od roditelja. Takozvano sebično unutarnje dijete traži da se sve vrti oko njega, takozvano ranjivo unutarnje dijete traži zaštitnika, takozvano napušteno unutarnje dijete traži nekog tko bi bio stalno uz njega.

Samoća unutarnjeg djeteta u život odraslog čovjeka dopire iz prošlosti kada je dijete zaista iskusilo neku vrstu zanemarivanja ili nasilja. Trauma gubitka ili odlaska roditelja stvara unutarnju samoću koja je obojena napuštenošću, trauma zlostavljanja stvara unutarnju samoću koja je ranjiva. Mogućnosti i kombinacija je bezbroj jer svako neprepoznavanje djetetove osobnosti, doživljaja ili emocija gradi zid između djeteta i roditelja koji se kasnije u životu zrcali iznutra - kao zid između unutarnjeg djeteta i unutarnjeg roditelja.

Projicirajući svoje dječje potrebe na partnericu/partnera tražimo od nje/njega da napravi posao za nas - da razbije zid koji je u nama i učini nas cjelovitima. Na taj način stvaramo odnose kroz koje vežemo jedni druge. S druge strane, osvještavajući samoću, potrebe ili bol našeg unutarnjeg djeteta, suočavajući se s porukama koje ono nosi, možemo ih riješiti ne tražeći da nas drugi vole na unaprijed definiran način. Kada je unutarnje dijete od strane unutarnjeg roditelja voljeno, stvara se unutarnji krug ljubavi.

Unutarnji dijalozi za koje smatramo da se odvijaju između nas i nekih drugih često su zapravo dijalozi između našeg unutarnjeg djeteta i unutarnjeg roditelja. Učeći slušati taj topao, mek glas, glas srca, učimo slušati o željama i potrebama svog unutarnjeg djeteta. Učimo biti cjeloviti kroz zagrljaj srca i uma.

Dijete je takvo da neće odjednom reći sve. Najprije treba steći povjerenje. Onda postaje iskreno, neposredno i spontano - kako u izražavanju svog svjetla, tako i u izražavanju svoje tame. Dijete se ljuti kad je ljuto, plače kad je tužno, smije se kad je radosno. Ono doživljava, osjeća i postoji. Bez kontakta s njim smo izgubljeni na površini stvarnosti. U zagrljaju s njim ulazimo u dubinu - tamo gdje se možemo voljeti.

Preuzmite CentarZdravlja vodič

Godišnji horoskop za 2017. godinu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari

Najnovije

Najčitanije