Pristup u prvom stadiju proširenosti

Ovisno o proširenosti bolesti (dakle, postojanju ili odsutnosti metastaza) razlikujemo stadije. Ovdje govorimo samo o prvom stadiju, kojeg definiraju uredan CT nalaz regionalnih limfnih čvorova i pluća te uredna normalizacija prethodno povišenih tumorskih markera. Daljnji terapijski postupak razlikuje se kod seminoma i neseminomskih tumora.

Velika većina bolesnika sa seminomom testisa ima bolest upravo u prvom stadiju. Poznato je da bolesnik sa seminomom testisa u prvom stadiju u 15 do 20 posto slučajeva može imati mikrometastaze, dakle one koje ne možemo pretragama dokazati, i to najčešće u regionalnim limfnim čvorovima. Terapijske opcije su radioterapija, jedan ciklus kemoterapije ili samo redovite kontrole tijekom šest do deset godina.

Seminom je građen od stranica izrazito osjetljivih na radioterapiju. Stoga se u liječenju i najčešće koristi radioterapija niskom dozom zračenja, koja se primjenjuje na područje regionalnih limfnih čvorova. Takva terapija podnosi se vrlo dobro, obično uz prolazne probavne smetnje, i dovodi do izlječenja u 98 posto slučajeva. Zbog male, ali ipak postojeće mogućnosti recidiva (povratka bolesti), savjetuje se provoditi redovite kontrole jednom godišnje tijekom sljedećih pet godina.

U bolesnika s neseminomskim tumorom u prvom stadiju mogućnost postojanja mikrometastaza je i do 30 posto. U praksi, bolesniku možemo ponuditi izbor između redovitih kontrola tijekom šest do deset godina ili dodatnoga kirurškog liječenja - retroperitonealna limfadenektomija. Ta operacija podrazumijeva odstranjenje limfnih čvorova koji bi mogli biti zahvaćeni metastatskim širenjem bolesti. Ako se analizom tkiva odstranjenih limfnih čvorova potvrdi postojanje mikrometastaza, potrebno je provesti dodatnu kemoterapiju i redovite kontrolne preglede, a u suprotnom redovite kontrole tijekom šest do deset godina. Takav način liječenja može dovesti do promjena u normalnoj ejakulaciji i time do smanjene plodnosti, što je osobito zanimljivo kod tih bolesnika s obzirom na njihovu dob.

Iako u oba slučaja postoji nekoliko terapijskih mogućnosti, nužno je bolesniku predočiti sve prednosti i nedostatke pojedinog načina liječenja. Iskustvo pokazuje kako bolesnik očekuje terapijski savjet i usmjerenje, a ne samo izlaganje raznih mogućnosti liječenja, čime se najčešće povećavaju konfuzija, neodlučnost i gubi dragocjeno vrijeme.
Budući da je većinom riječ o mladim ljudima i bolesti koja je izlječiva u vrlo visokom postotku, zagovornik sam aktivnoga terapijskog stava, jer se samo redovite kontrole u praksi pokazuju lošim izborom. Zato je prije definitivne terapije potrebno omogućiti pohranu sjemena bolesnika (krioprezervacija), a pri izboru terapije detaljno razgovarati s bolesnikom o njegovim preferencijama, te prednostima i rizicima pojedinog načina liječenja.