Povijest parfema

Riječ parfem dolazi od latinske fraze, per što znači kroz i fumus, što znači dim. Francuzi su kasnije dali ime parfem, ugodnom mirisu koji se širio okolo. Postoji nekoliko razdoblja povijesti koji nisu bili pod utjecajem parfem. Povijest parfema često se isprepliće s poviješću ljudskog roda.

Prvi oblik parfema bio je tamjan. Tamjan su prvi otkrili u Mezopotamiji prije 4.000 godina. Drevne kulture palile su mnoge mirise za svoje vjerske obrede. Oni su često mirise utrljavali u tijela zajedno s tekućinom. Također su balzamirali mrtve s parfemima.

Naučili smo iz hijeroglifa u drevnim egipatskim grobnicama da je parfem igrao važnu ulogu u životu Egipćana. Tamjan je napravio svoj put u Egipat, oko 3000. godine prije Krista i kraljica Hatšepsut je postala vrlo popularna jer je vodila ekspedicije u potrazi za tamjanom i drugom vrijednom robom. U hramu je bio botanički vrt pun tamjana. Mirisi su pronađeni u grobnicama egipatskih faraona. Vjerojatno su koristili tamjan za mistične vjerske obrede. Povoljni klimatski uvjeti dozvolili su Egiptu uvoz mnogih začina i aromata iz Indije, kao što su đumbir, papar i sandalovina.

Do početka egipatskog Zlatno doba, parfemi su korišteni samo za bogove ili faraone. Parfem je imao visoko poštovanje u biblijska vremena i često je spominjanje mirisa u Bibliji. U Novom zavjetu, tri mudraca su nosila darove zlata, tamjana i smirne Isusu.

Tamjan je vjerojatno još uvijek najpoznatija biljaka. Paljenje tamjan je bila privilegija svećenika u najranijim civilizacijama. Običaj je još uvijek u uporabi i danas u nekim crkvama.

Tamjan i mirisna ulja polako postaju dostupna svim Egipćanima i postupno napuštaju ekskluzivna prava svećenika. Građanima je zapovjeđeno da nanose parfem barem jednom tjedno. Egipćani su, držeći do osobne higijene, razradili kupke, koje su bile preteče luksuznim kupalištima Grka i Rimljana. Oni su natapali kožu uljima, jer im je to davalo zadovoljstvo, te je pomoglo zaštititi tijelo od isušivanja. Kupanje je bila ugodna aktivnost koju su prakticirali i po tri puta dnevno.

Egipćani su voljeli upotrebu parfema od rođenja do smrti. Mnogi Egipćani su stavljali parfeme u svoje grobnice kako bi zadržali svilenkasto glatku kožu u zagrobnom životu. Urne optočena zlatom, staklenke i delikatna keramika ispunjene mirisima smještale su se u grobnicama.

Potrošnja parfema je tada dosegla svoj vrhunac. Dućani s parfemima su bili popularna mjesta susreta, a svakodnevna kupka važna djelatnost grčkih državljana. Različite vrste mirisa koristile su se za pojedine dijelove tijela. Grcima se pripisuje umjetnost izrade prvog tekućeg parfema, iako je bio prilično drugačiji od parfema kojeg poznamo danas. Njihovi parfemi su bili mirisni prah pomiješan s teškim uljima, bez dodatka alkohola. Tekućina se pohranjivala u izdužene boce od alabastera i zlata.

Drevni Grci i Rimljani naučili su o parfemima od Egipćana. Robna razmjena između Krete i Egipta je procvala. Kao i kod Egipćana, najcjenjenijih cvijet na Kreti je bio ljiljan. Koristeći razne mirise, maslinovo ulje i bademovo ulje, dodavali su eterična ulja ljiljana, ruže, anisa i korijena perunike. Unatoč zabrani koja u 6. stoljeću zabranjuje upotrebu parfema, muškarci i žene podjednako su ih raskošno primjenjivali, prije i nakon kupke, tijekom dana i na svim dijelovima tijela.

Rimske javne kupelji su bile spektakularne, a kupke cara Karakale su najpoznatije. Jedna soba, pod nazivom unctuarium, imala je police sa staklenkama mirisnih ulja i esencija u bocama različitih veličina. Rimljani su čak išli tako daleko da su parfeme nanosili na pse i konje. Na svečanostima, ptice puštene iz kaveza imale su namirisana krila. Draperije, svijećnjaci, kreveti i jastuci su bili namirisani.

Uz Aleksandra Velikog i invaziju na Egipat u 3. stoljeću prije Krista, korištenje parfema i tamjana je postalo rašireno u Grčkoj. U Ateni su raspravljali o različitim mirisima, eteričnim uljima i podrijetlu biljaka, pa čak i utjecaju različitih mirisa na raspoloženje i razmišljanje. Oni su također istraživali kako opažamo miris, te istaknutu povezanost između percepcije mirisa i okusa.

Možda najpoznatiji vladar Egipta Kleopatra, bila je dobro upućena u moć mirisa i korištenje parfema. Nakon atentata na Julija Cezara, ona je napustila Rim kako bi postala kraljica Egipta. Tamo je pozdravila Marka Antonija, rimskog političara, na brodu s parfimiranim jedrima. Kleopatrin dolazak su najavili oblaci parfema. Nije ni čudo da ga je očarala.

Libanonska cedrovina je poznata kroz povijest. Cedar je koristio kralj Salomon u izgradnji hrama, ulje od cedra je korišteno za papiruse rukopisa kako bi ih zaštitili od insekata u vrijeme rimskog cara Augusta.

Feničani su bili poznati trgovci mirisima. Europljani koji su si ih mogli priuštiti ako su bili bogati. Posjedovanje mirisnog bilja bio je dokaz bogatstva. Bilo je prestižno nositi parfem, i vlasnici velikih količina mirisnih ulja bili su poštovani.

Poveznici prošlosti i sadašnjosti parfema su Arapi. Proces vađenja ulja iz cvjetova pomoću destilacije, (postupak koji se najčešće koristi i danas), je razvijen od strane Avicena, arapskog liječnika koji je također bio i kemičar. On je prvi eksperimentirao s ružama. Do njegova otkrića, parfemi su bili mješavina ulja i bilja, ili latica što je davalo snažan spoj. Ružina vodica je osjetljivija i odmah je postala popularna.

Za vrijeme vladavine Katarine de Medici u Francuskoj je procvjetala potrošnja parfema. Katarina je svog izrađivača parfema, Rena le Florentina dovela iz Italije sa sobom. Njegov laboratorij je bio povezan s njezinim tajnim prolazom, tako da se nijedna formula može ukrasti na putu do nje.

Parfem je uživao ogroman uspjeh tijekom sedamnaestog stoljeća. Namirisane rukavice postale su popularne u Francuskoj. Parfem je došao na svoje kada je Luj XV. došao na prijestolje u 18. stoljeću. Njegov dvor su zvali mirisnim dvorom. Madame de Pompadura naručila je ogromne zalihe parfema, a kralj Luj je zahtijevao drugačiji miris svaki dan. Na dvoru Luja XV., parfem se nanosio na kožu, odjeću i namještaj. Parfemi su zamijenili sapun i vodu, što možda i nije bila najbolja ideja.

Nakon što je Napoleon došao na vlast, potrošnja parfema se nastavila. Dvije litre kolonjske ljubičice dostavljali su mu svaki tjedan. Josephine je preferirala jači parfem. Voljela je mošus i toliko ga je koristila da se osjetio i šezdeset godina nakon njezine smrti u njenom boudoiru.

Parfem je svoj vrhunac u Engleskoj dosegao za vrijeme vladavine Henrika VIII. i kraljice Elizabete I. Svi na javnim mjestima su morali biti namirisani jer kraljica Elizabeta nije mogla trpjeti smrad.

Kao i umjetnost, parfem prolazi kroz duboke promjene u devetnaestom stoljeću. Nastali su novi mirisi. Francuska revolucija ni na koji način nije umanjila potrošnju parfema, bilo je čak i mirisa pod nazivom „Parfum a la Guillotine".

Na prijelazu stoljeća, parfem je bio jedan cvjetni miris. Ruže, ljubičice, jorgovan i đurđice su bile tražena roba. Cvjetni buket mirisa postaje popularan. Ovaj napredak je bio revolucionaran za industriji parfema. Danas, parfema postaje sve složeniji, s mnogim tajnim sastojcima.

Grad Grasse u Provansi etablirao se kao najveće središte za proizvodnju sirovina za parfeme. Pariz je postao komercijalni pandan Grasse i svjetsko središte parfema. Parfemske kuće poput Houbigant (proizvodi Quelques Fleurs), Lubin, Roger & Gallet i Guerlain imaju svoja sjedišta u Parizu.

Uskoro punjenje postaje važnije od sadržaja. Proizvođač parfema Francois Coty ulazi u partnrstvo s Reneom Laliquelom. Lalique tada proizvedeni boce za Guerlain, D'Orsay, Lubin, Molinard, Roger & Gallet i drugime.

1921. Couturier Gabrielle Chanel pokreće vlastiti brand parfema, a Ernest Beaux stvara vječni Chanel No.5. Sve ostalo je, kako se kaže, povijest. Ime je dobio jer je bio peti u nizu mirisa Ernest Beaux koji je prikazan slavnoj Coco. Ernest Beaux je prvi koristio aldehid u parfimeriji. U stvari, Chanel No.5 je bio prvi potpuno sintetički miris za masovno tržište.