Što se može učiniti? 

Dakle, ako vaše dijete "guta" ogromne količine filmova sa scenama nasilja možete mu to zabraniti. Vjerojatno nećete biti baš uspješni. Ali možete učiniti i sljedeće:

Ne buljite i sami satima u "čarobnu kutiju". Ukoliko to činite vi, isto će činiti i vaša djeca. Roditelji su za djecu, osobito za onu mlađu, najsnažniji modeli. Zapamtite da se vaša djeca ponašaju prema onomu što činite, a ne prema onomu što govorite!

Postavite granice! Doznajte koliko sati tjedno vaše dijete gleda televiziju i nemojte se skanjivati da to vrijeme smanjite. Stručnjaci preporučuju jedan do dva sata dnevno.

Planirajte gledanje televizijskog programa. Pomozite djetetu da na TV gleda kao na kino, a ne da do u beskonačnost "vrti" programe. Uključite TV kada je na programu emisija koju dijete želi gledati, a onda ga isključite. Porazgovarajte s djetetom o onomu što je gledalo.

Gledajte TV zajedno s djetetom.  Razgovarajte s njim o onomu što ste gledali. Važno je naglasiti razliku između filma i stvarnog života. Možete to postići ako razgovarate s djetetom o tomu kako su pojedine scene u filmu snimljene i kako se postižu određeni efekti (eksplozije, krv, ozljede). To će djetetu biti zanimljivo i potaknuti ga da vidi razliku između filma i stvarnog života. Ako ne znate ništa o tomu kako se snimaju filmovi - naučite! Možda će i vama biti korisno!

Ne koristite TV umjesto baby-sittera. Iako gledanje TV može umiriti dijete i nekoliko sati i tako vas "riješiti problema", na duži rok imat ćete ih - više! Umjesto TV ponudite djeci nešto drugo: izlete, igre, sport, čitanje, hobije i drugo. Od malih nogu potičite dijete da se druži s vršnjacima. Dijete koje je popularno među svojim vršnjacima manje će vremena provoditi uz televiziju, bit će manje frustrirano, a time i manje agresivno.

Ukoliko, uza svu vašu pomoć i podršku, dijete ima loš školski uspjeh - pomozite mu da nađe neko drugo područje na kojem će se dokazati. Možda je to sport, glazba, ples, amaterska gluma, kompjuterske igre, pjevanje, crtanje grafita... Potaknite dijete da se bavi aktivnošću koju voli i koja mu ide. I na taj način manje će vremena provoditi pred televizorom, upoznat će nove vršnjake i steći samopouzdanje.

Dijete mi je agresivno. Je li to normalno?

Novorođena djeca obično ne pokazuju agresivno ponašanje, dakle neprijateljsko ponašanje s ciljem da nekoga povrijede ili uspostave dominaciju.

Djeca između druge i pete godine pokazuju agresivno ponašanje, koje je uglavnom vezano uz borbu oko igračaka i kontrolu prostora. Manja količina agresivnosti u ovoj dobi je normalna, i djeca koja se bore su obično najdruštvenija i najsposobnija. Izgleda da je sposobnost iskazivanja određene količine agresivnosti nužan korak u socijalnom razvoju djeteta.

Ipak, kako djeca rastu, od druge do pete godine, postaju sve sposobnija izražavati se riječima, tako da se frekvencija, intenzitet i trajanje agresivnih epizoda postupno smanjuju.

Nakon šeste i sedme godine većina djece postaje manje agresivna, jer empatija postupno zamjenjuje egocentrizam. Djeca su sad u stanju staviti se na tuđe mjesto, razumjeti zašto se netko ponaša na određeni način i pronaći pozitivan način za odnos s drugom djecom.

Televizija i realnost

Što odrasli ljudi uče gledajući TV?

Istraživanja pokazuju da odrasli ljudi koji gledaju TV više od četiri sata dnevno  često stvaraju nerealnu, stereotipnu sliku svijeta. Tako američki ljubitelji TV programa vjeruju kako je postotak starih ljudi u populaciji mali, kako je veliki broj ljudi visoko obrazovan (liječnici su ili odvjetnici), te kako je šansa da postanete žrtvom nasilničkog napada na ulici izuzetno velika.

Ovo  je  točno  samo  na  televiziji.  To vjerojatno i sami znate ako gledate mnogobrojne američke TV serije. U realnosti - starih ljudi ima mnogo više nego u TV serijama, liječnici i odvjetnici su relativna rijetkost a šansa da vas na ulici ubiju ipak nije velika.

Na kraju napomenimo da utjecaj televizije nije uvijek ovako negativan kao što bi se to iz ove priče moglo zaključiti. Televizija sigurno ima i svojih pozitivnih strana (inače je ljudi vjerojatno ipak ne bi toliko gledali). Isto tako, agresivnost se ne uči isključivo preko televizije. Obitelj, prijatelji i susjedstvo mogu biti isto tako uspješni modeli.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: